Marketing
BeatNocha
četvrtak_18.30
Robert Plant & Alison Krauss
Raising Sand
Rounder/Decca 2007
Jel neko spomenuo Zeppeline? Nije? Nema veze.
Moj kolega, suborac i suradnik, Voglio Sroglio (poznat kao i VK Voljen) reče nedavno da jedva čeka bit star tako da može slušat samo Neil Younga, na što sam se ja potpuno odvalio jer sam to isto izjavio neovisno o njemu prije ful malo. Ono, pustit bradu (jer kose najvjerojatnije onda više neće bit za puštat kolikogod imamo gene od stare a ne od starog), lovit ribu, pa je peč, pa je jest, pa onda sjedit na trijemu ili takvom nečem i isključivo slušat Neil Younga (ovdje stari deda, kojem je je, btw, OPET izašao novi album, "Chrome Dreams 2", služi kao simbol za dobru akustičnu američku glazbu) sa pohabanom akustarom na koljenima i sa dva-tri akorda, koliko ih je već potrebno, mirno zaspat u idili.
Sad, bile te naše želje koje izgovaramo kroz smijeh odraz nepobitnog starenja ili činjenice da sva ta moderna mjuza i silno praćenje mogu čovjeka zatrpat nepotrebnim podacima i na kraju krajeva zamoriti i izmoriti, nije ni važno. Važna je spoznaja da nam sve više i više treba, kolikogod ne mogu zamislit život bez distorzije i mac bpm-ova ili bez ultrabultra novih ludih japanskih ili finskih albuma, lijepa i lagana seoska mjuza. Seoska, da, u najpozitivnijem mogućem smislu te riječi.
Šta stvarno niko nije spomenuo Zeppeline? Šteta.
Jedan takav album, kojeg ćemo spremiti za ta nadolazeća vremena na trijemu uz vino i gitare i lovačke šprehe ko je koga i kako točno povalio u "starim danima" je izašao prošli mjesec, zove se "Raising Sand" i bavi se korijenima izvorne američke glazbe, no na vrlo zanimljiv način gdje se razlike između countryja, folka, bluesa, bluegrassa i soula, ali i rocka i rockabillyja potpuno zamagljuju i stapljaju u jednu cjelinu. Neki kritičari su ga nazvali "zastrašujućim" i "prijetećim", no kritičarska pretjerivanja na stranu, "Raising Sand" predstavlja svakako neobičan, mračniji pogled na tipične oblike iz američke pjesmarice. Robert Plant...
AHA! Znao sam!
...nikad u svojoj post-Zepp karijeri nije zvučao bolje, a čini se da je u, ovoj emisiji/ovom blogu do sad nezanimljivoj Alison Krauss pronašao partnericu koja mu baš lijepo paše. Da, "lijepo" je prava riječ za to.
Plant je prije sedam godina prvi put pristupio Alison i pozvao je na suradnju, no pravi rad dogodio se tek prošle jeseni kad su se sastali u, a gdje drugdje nego Nashvilleu. Album su snimili u svega deset dana s producentom T-Bone Burnettom i odličnim bendom kojeg čine Marc Ribot, Norman Blake, Jay Bellarose, Denis Crouch i Mike Seeger. Vrlo zanimljiva ekipa oko Planta i Kraussove, moram priznati. Izdvojit ću samo dvojicu... Čovjek čija gitaristička rješenja savršeno začinjuju ovu kolekciju je Marc Ribot, gitarist najvjerojatnije najpoznatiji po tome što je dugogodišnji pratioc Toma Waitsa, no Ribot je radio i sa Johnom Zornom, triom Medeski, Martin & Wood, Elvisom Costellom, a čuo sam i da će uskoro opet pohoditi Zagreb pa si, kad se to dogodi, odite pogledat ovog čarobnjaka atmosfere.
Druga zanimljiva osoba u bendu je svakako Mike Seeger, američki folk glazbenik i folklorist. Čovjek je to koji svira jedno stopedeset-dvjestopedeset instrumenata i teorijski je jedan od najpotkovanijih poznavatelja američkog folklora. Fora je da su mu starci bili bliski suradnici Johna Lomaxa, a to je već puno.
No, svakako centralna ličnost pozadinske ekipe je producent i selektor pjesama T-Bone Burnett. Svojevremeni Dylanov suradnik, član Alpha Banda i samostalni glazbenik najpoznatiji po svom producentskom radu (Costello, Counting Crows itd.) prije nekoliko godina je doista zasjao kao poznavatelj američkog glazbenog nasljeđa i to u dva filma braće Coen, prvo "Velikom Lebowskom", a onda (i pogotovo) u "Tko je ovdje lud?", odnosno u originalu "Oh Brother Where Art Thou?", čiji je soundtrack kompilirao i za to osvojio brojna priznanja. Taj isti soundtrack reaktualizirao je pomamu za američkim folklorom, dao nam neprikosnoveni off-hit desetljeća u pjesmi "Man Of Constant Sorrow" (nezaboravni Clooney, Turturro i Nelson kao "Soggy Bottom Boys", a u biti vokalni trio Dan Tyminski, Harley Allen i Pat Enright) i pokrenuo niz dokumentaraca, studija, kompilacija, tributea i čega sve ne.
Nadalje, T-Bone Burnett radio je i na soundtracku za Minghellinu "Studengoru" za koju je sa Alison Krauss snimio obradu svoje stare pjesme "The Scarlet Tide" koja je bila nominirana i za Oskara. Zbog te suradnje između Kraussove i Burnetta, Alison je, nakon što joj je Plant već bio sigurno i dosadio s nagovaranjem na zajednički rad, sama predložila T-Bonea kao producenta. Burnett je napravio i mnogo više. Sastavio je popis pjesama za session odabravši tako impresivan popis tuđih skladbi. Tako su tu pjesme Sama Phillipsa, Gene Clarka, braće Everly, Toma Waitsa, Townes Van Zandta, ali i jedna Page-Plant pjesma - "Please Read The Letter", originalno izdana na njihovom "Walking Into Clarksdale" albumu iz 1998. Nju ne mogu prestati pjevati po doma i svukud već tjedan dana.
Tko je Robert Plant ne treba objašnjavati. Ko ne zna za staru rašpu, legendarnog frontmena jednog od najvećih bendova ikad i čovjeka koji je osobno redefinirao ponašanje frontmena na pozornici i nakon svih ovih godina ostario sa stilom, nek se sam educira jer raspredati o Plantu bilo bi suvišno. Ono, Robert Plant je Robert Plant, ili za frendove Robert Biljka tj. frend od Jimmyja Stranice.
No, pretpostavljam da je Alison Krauss malo nepoznatija, barem publici koja inače ne sluša country i bluegrass. Kraussova je sedamdesetprvo godište i iza sebe ima trinaest albuma i, pazite sad ovo, rekordnih dvadeset Grammyja, što za solo rad, što za rad u grupi Union Station, što za producentski rad. Nas ovdje živo boli dupe za Grammy i ta nam nagrada više predstavlja sprdnju nego kredibilitet, no uopće ne čudi što je Plant kao pasionirani ljubitelj narodne glazbe (znam, znam, Gazde kao predgrupa u Zagrebu - da nije žalosno bilo bi smiješno...) odabrao baš Kraussovu za partnericu jer, u svijetu američke country scene, ona je definitivno respektabilna i ključna figura. I nekako je dobro da ju je odabrao jer ovaj par zajedno funkcionira i to odlično.
Kemija između ove mlade žene i ovog starog simpatičnog jarca je sirova energija koja ove obrade pretvara u mračnu i jednostavno prekrasnu kolekciju svojevrsnih standarda koju vam, čak i ako ste inače udaljeni od ovakve glazbe, nije bed slušati. Naravno da je Plantova karizma velika kao planina i kao takva je neizbježna činjenica koja drži ovaj album, no nije samo Plant isključivo ovdje bitan. U tandemu, u promjenama uloga (sad ja tebi pjevam bekove, sad ti meni, a sad pjevamo skupa), u interakciji a pogotovo u savršeno odabranom tracklistingu, kao i odličnoj, na trenutke čistoj a na trenutke Waitsovskoj glazbenoj pozadini leži tajna neodoljive privlačnosti ovog bisera koji čas sjaji suncem ruralne idile a čas isijava mrak gradske žgadije.
Kaže Adam Webb sa Yahoo Musica da je ovo album za ljude koji prije svega cijene otpadnike žanra kao što su Merle Haggard, Steve Earle ili Townes Van Zandt - i nije pogriješio (zaboravio je samo dimnjačara kojem se češljugar ugnijezdio u grlu - tatu Waitsa čija je bolna "Trampled Rose" ovdje isporučena solo od strane Alison), jer "Raising Sand" čini Ameriku zanimljivom na način na koji to rade Mark Knopfler i Emmylou Harris, ili čak Jack i Meg White, ako hoćete, dakle, zanimljivo za uši čak i onima koji na U, S and A, kako tu zemlju zove "novinar" Sagdijev, gledaju sa srcem punim nekih drugih podneblja.
Možda će ljubitelji psihodeličnog folka kojeg je Plant s onim drugim tipom prakticirao u onom jednom bendu, ali i u solo karijeri, biti malo razočarani jer "Raising Sand" zvuči apsolutno američki (nema tu Fairport Convention trenutaka ili starog akustičnog Zepp-folka), no slušanje Planta i njegove i više nego uvjerljive izvedbe moglo bi staviti pokoju kost na mjesto i takvima. Čitao sam intervju s njim u povodu ne samo ovog albuma nego i valjda-skorog Zeppelin reuniona s Bonhamom Mlađim i Plant u njemu kaže da u posljednjih dvadesetpet godina nije snimio ništa bolje i da u tih istih dvadesetpet godina nije bio zadovoljniji svojim glasom i radom. To se definitivno i čuje.
Do sjedenja na onom imaginarnom trijemu s početka ovog teksta ima još dosta vremena, no za uživanciju u glazbenoj Americi kad je ovako majstorski izvedena i snimljena, nikad nije prerano.
Draguljarnica: Rich Woman, Sister Rosetta Goes Before Us, Polly Come Home, Gone Gone Gone (Done Moved On), Please Read The Letter, Fortune Teller i Nothin'
BBC Breakfast Time: 31/10/07
Bo, bo, bo...
ek
Post je objavljen 09.11.2007. u 17:23 sati.