Jednom kada priča krene, kao i čovjek na putu, svojim tijekom ide. Neke priče namjeru imaju, cilj neki, kazivanje neko, prijenos neki. Vještina je prilčatelja da pričom izrazi željeno i cilj željeni postigne. Najčešće se cilj nezna od strane onoga koji sluša, a često se cilj najavi, a završi se tko zna gdje.
Dešava se često da tijek kazivanja ponudi neke vrlo zanimljive momente za neka neplanirana kazivanja. To bude po viđenju onoga koji priča, a često i onoga koji sluša. Često tako onaj koji sluša, ometa izlaganje. Meni se tako zna desiti, čak i često, kada nešto želim reči, posebice ako je važno, da mi oni kojima pričam, skreću s teme prekidajući moje kazivanje. Oni kao da znaju sve što želim reči i nastoje unaprijed nadograditi moju namjeru. Tada obično odustajem od pričanja i slušam. Meni je vrlo važno, da onaj kojem kazujem, želi čuti ono što govorim. U protivnom moje kazivanje baš i nema nekoga smisla, do mog osobnog narcisoizma pričanjem.
Posebno mi je zanimljivo, da kada pričam, i sam otkrivam novo i spoznajem mislima nova gledanja. Kada izlažem ja nisam stroj za govorenje, već aktivno razmišljam i nastojim da mi onaj kojemu pričam, uđe u priču. Ta, govor je životna radnja. Upravo ta moja nova otkrivenja dodaju mi neku energiju kojom žele izaći u svijet upravo sada. Tada u čudu zastajem u priči i iskazujem divljenje trenutku. Priznajem tada svima, da sam upravo vidio neku novu mogućnost. Kao da smo svi mi zajedno na istome putu i primjetih neku ljepotu, koju želim podjeliti s ostalima.
Da, priča je kao život. Da, a život je kao priča. Čuo sam često, od onih koji su mi ukazivali na ispravnost života, da život nije priča. 'E, nije život priča. Tu se ne može kititi i izmišljati. Život ne pita. Vidjeti češ kako je to u životu.'
Sjetim se često autoritatvnih kazivanja, što kao neke prijetnje čekahu svoje vrijeme.
Koje li su to priče, koje se izmisle? Zar lažima da se priča. Postoje priče zavaravanja s namjerom da se nekoga navede na krivi put.
Postoje priče u namjeri koristoljublja.
Postoje, nažalost, priče koje su ispričane da bi se preživjelo.
Postoje priče koje se prodaju i kupuju.
Postoje proče koje nekome pripadaju.
Postoje samo tvoje priče, neizrečene.
Postoje priče neispričane, jer ih se nije smijelo ili ih se nije moglo.
Postoje priče za koje ne postoje riječi. Priče su to u dubinama nekim. Tek o smjeru puta do njih pričati se može.
O pričama koje znanje i spoznaje potiču, da i ne pričam. Priče su to što oslanjaju se na neke priče ranije. Kao neki sustav priča postoje. Te priče često međusobno u zavadi budu, a primjera ima gdje međusobno se hvale.
Pričao sam sada o pričama tako.
Što ustvari htijedoh ono reči? E, Franc, da, zapričah se. Kako smo ono prošli na turniru? Pa, dobro je bilo. Bum i o tomu napisal nekaj, al sada već toga ima dost za jedan post. Nekak se spremam spripovedati o malenima i njihovoj volji za uspjesima. Imamo divnih klinaca, ali malo onih koji bi srcem pomogli njima, da pokažu što mogu. Puno ih je kaj bi rado pljeskali i divili se, ali treba malene usmjeriti prema rezultatu i načinu življenja. Neki veliju da nema novca. Ti kaj tak pripovedaju pojma nemaju. Ja bi rekel, da srca nema. Zapraf ima, al malo ga se koristi. Kolko je 'pametnih' po birtijama, a kolko ih je kaj se s decom zanimaju? Pojma nemaju kak je lepo voditi ekipu na natjecanje i znati kak oni moteju pokazati kak se nekaj igra. A maleni, sve bi dali da budeju čim bolji.
Bum Franc o tome pisal i fala kaj si me podsetil.
Prijatelji dragi srdaćno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 09.11.2007. u 15:41 sati.