Lijep je i sunčan petak, ljudi se raduju vikendu i vremenu koje će provesti sa svojim najmilijima, kod kuće, za šankom ili igrajući squash. Osim toga, ljudi pršte od optimizma jer se bliže izbori nakon kojih će sve, kao i uvijek, krenuti na bolje- bolja radna mjesta, bolja zdravstvena skrb, bolje obrazovanje, bolje plaće.
Ja se nemam na što požaliti.
Evo kako se veselim nadolazećem vikendu;
Danas nam dolaze dragi gosti. Samo se nadam da će stići živi i zdravi, jer ceste su ovih dana novo hrvatsko stratište...
Navečer ćemo otići na pivu u našu omiljenu birtiju. Samo se nadam da u birtiju neće ući pomahnitali naoružani manijak i početi ničim izazvan (ili zbog dugova ili cure koja ga je ostavila) pucati po nama- iako sam već razradila taktiku bježanja kroz instalacije u ženskom WC-u...
U subotu ujutro bi bilo dobro svratiti na Interliber, ako se u petak navečer previše ne napijemo. Samo da mi ne pozli od one vrućine i gužve i da nitko opet ne počne pucati po nama ili pusti otrovni plin jer nemam razrađenu taktiku bijega sa Velesajma...
Navečer ćemo napraviti finu večericu za prijatelje i popiti malo finog vina. Samo se nadam da će školjke biti u redu, jer akutni gastroenterokolitis uzrokovan Y. enterocoliticom je zeznuta stvar...
U nedjelju bi trebali posjetiti prijatelje koji su se upravo vratili iz Indije, baš me zanimaju njihova iskustva s putovanja u tu daleku zemlju. Samo se nadam da nitko od njih nije tamo pobrao tuberkulozu. Na prvi kašalj bježim!
Dobro, možda sam malo pretjerala. Možda taj lebdeći strah nije poprimio tolike razmjere, ali da je ponekad stalno prisutan, svakog sata i sekunde, je. Posljednjih dana mi je otežavao svakodnevno funkcioniranje i često me ograničavao. Teško ga je opisati ali lako je naviknuti se na njega. Odlučila sam ga prihvatiti poput dosadnog, masnog prišta na čelu. Prisutan je, pa što? Ako prčkam po njemu, ostati će ožiljak, a možda se i zainati pa naraste velik poput moje glave, pa na kraju postane moja glava, a moja glava prišt, kao u onom nekom filmu... Bolje je pustiti ga da prođe. To je samo rezultat prolazne anksioznosti.
Bitno je shvatiti da strah ne dolazi izvana i da vanjski svijet nije prijetnja. Prestati gledati National Geographic i BBC. Gledati samo Animal Planet. Piti Donat Mg i Aktivin-H. Čitati eseje C. Sagana ili još bolje, Einsteina. Vježbati bez forsiranja. Odbaciti razmišljanja tipa „A što ako...“ odmahivanjem ruke kao da tjeram dosadnu muhu. Slušati Lene Lovich.
Pisati.
„Confused and lost, like there's no way out
Till I see a light, shining from above
So I raise my head, to salute the sky
And I feel that light, take my spirt high
The angels are watching over me, constantly they say
The angles are always close to me in every game I play
And if I win or lose...
I know they'll see me through
The angels watch my every move“
Post je objavljen 09.11.2007. u 14:27 sati.