Pregled posta

O ISTINI I ČISTINI

KAKO JE POTJEH TRAŽIO ISTINU



Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda.

Ivana Brlić Mažuranić



Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh.
Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im: da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše. Bijaše dobar komad puta do onoga mjesta, gdje bijahu pčelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato uđoše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bješe granulo, niti se čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom, sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova.
Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce:

Moj božiću Svarožiću
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunej le!

Tako pjevajući šumom u sav glas iziđoše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak.
Protrnuše braća od čuda, a ona svjetlost iščezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju u lice momčetu, nego pokriše oči rukama od velikog straha.
»Što me zovete, kad me se bojite, momčići ludovčići!« - nasmije se blistavo momče, a bijaše ono Svarožić. »Svarožića zovete, Svarožića se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno. «
To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svarožić, vije se kabanica, a braća na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju, viju, kruže, kruže, a pred njima poče prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve plijenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh nađoše se opet na tratini.
Pred njima zlatno momče Svarožić stoji kao i prije i ovako im kaže:
»Evo sada ste, momčići ludovčići, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću.« Čim on to reče, a braća se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve točno upamtili. - Al uto Svarožić već bijaše progovorio: »Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu.« Kad ovo izreče Svarožić, omahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi nasta bijeli dan.
Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom te se sakrio među granama stare bukve. Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetoga dima.
Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braća poslušaju Svarožića te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unučad. Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu kući, Bjesomar brže bolje, kao oblak sa vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita.
U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar. Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da pođu tamo i da zaskoče svaki po jednoga od one braće i da gledaju, kako li će po njima nauditi starome Vjestu.
Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su gledali leteći, ni ono, što im bješe rekao Svarožić. Došav pred kolibu sjedoše na kamen i kazivahu djedu, što im se desilo.
»A što si vidio leteći i što ti je kazao Svarožić?« - upita Vjest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožić. No ispod kamena, na kojem sjeđahu, iziđe mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš.
Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: »Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću najbogatiji među braćom.« Marun i ne promisli, je li istina, što mu bijes govori nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bijes šaptaše. Čim on reče, a bijes mu skoči u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo.
Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteći i što li kaza Svarožić? - I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu odostrag za košulju i šapne mu: »Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom.« Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoči za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo.
Sad upita djed najmlađeg unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al iziđe ispod kamena treći bijes, najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu: »Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i što kazuju zvijezde. «
Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reče djedu: »Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo.«
Zacviči bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. - Potjeh pak odmah uze travu najljuću i poveže nogu, kako bi brže zacijelila. Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteče bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskače u šumu, a iz šume u rakitu.
Dođe bijes pred Bjesomara, pa dršćući od straha reče: »Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio.« Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braće, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da će se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar ne će riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja.
Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom.
»Idi tamo«, viknu on tada, »idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini.«
Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, čučao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao: kako li će obaviti tešku zapovijeda »Bit će meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom«, mišljaše bijes. On pak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije račilo na teški posao.
Dok je on tako čučao u rakiti, dotle ona druga dvojica bijesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu već na poslu. Marun i Ljutiša počeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi - i to sve radi bjesova.
Šćućurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe! Da tražimo pčelce, a sakupljamo meda, da djelamo rovaš od stotinu reda!« Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaše, koliko bi tko obogatio.
Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjači među svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiće i tanane javore, da od njih izradi junački pribor i oružje. »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe: koplje, luk i strijela po junačkoj ćudi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!« - cvilio bijes.
Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili.
Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožić rekao. Jer Potjeh hoćaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.
Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treći dan reći će Potjeh djedu:
»Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina.«
Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reče:
»Što li će meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš? « Tako reče i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: »Kako li me dijete ostavlja!«
Al Potjeh odgovori: »Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno. «
Vijest bijaše mudar starac i pomisli: »Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagosoven.« Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reče, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio. Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.
Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do krčevine, da kakogod zaskoči Potjeha.
Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes. »E, to je onaj isti«, pomisli Potjeh, »sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove.«
Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proći. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo među rogove. - »Ubio sam ga!« - pomisli Potjeh. Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario.
»E, taj se ne tjera kamenom«, reče Potjeh sam sebi pa obađe bijesa i pode dalje svojim putem. A bijes i opet skoči pred njega te sad s lijeva sad s desna trči i skače stazom pred Potjehom kao zec.
Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan među stijenama, a vrlo kamenita. - Na jednoj strani bijaše zdenac. - »Ovdje ću ostati«, pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožić.
Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosađivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu čičke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav.
»Ovo je naopako, jadan!« - pomisli Potjeh, kad je to trajalo već neko doba. »Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom. «
No kako bijaše došao po čestitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane. Tako poživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i kako prvog dana, tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.
Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: »Tiha li dana, radosti moja! Danas ću se dosjetiti istini!« Al eto, već se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu, te mu sva glava zveči i sve mu se misli pometu.
A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. - Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se čini: »Eto, eto, sad će mi sinuti u pameti, sad ću se domisliti istini!« A ono bijes u onaj čas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god bijaše smislio.
I štogod ima ludorije, štogod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, toliko mu se oči otimaju, da gleda što li sve stvara ono ludo čeljade.
Dogrdjelo to već i samom Potjehu, jer ga sve više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da se uz ovog bijesa nikada neće dosjetiti istini.
»Moram se ja njega riješiti«, odluči Potjeh. Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipić i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dodipaše sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipić, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiće, te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš. Takovi oni lete niz vododerinu na svojim klipićima, kao luda vojska na ludim konjima!
Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće družba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluči Potjeh: »E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo. «
A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipići baš pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa mahovinom, odoše bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikuči se dakle Potjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipićima niza stijenu, a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. - Do zdenca, pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan preko drugoga: i crveni kao crvendaći, i zeleni kao zelembaći, i rutavi kao janje, golišavi kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a prvi među njima onaj, koji se bješe Potjeha nadovezao.
A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu. Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini.
Al jao si ga njemu, jer se u zdencu počeše vrtjeti i bjesniti bjesovi kao još nikada. - Iz zdenca počeše na sve pukotine iskakivati sitni plamečci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi. - Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh zato oči, da mu ne smetaju žišci.
Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o čem da misli! - Zato on začepi uši, da ne čuje. Al onda poče do njega pridolaziti para i sumpor i čađa, što su ih u smrtnoj stisci puštali na pukotine zdenca bjesovi. - Okruži čađa i sumpor Potjeha i stade ga tušiti i gušiti.
Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. »E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori, od puštenih«, reče Potjeh. »Pa hajde da ih pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!« Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni bjesovi ko divlje mačke poiskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak.
Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha. Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele.
I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga. Al eto već minulo gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić?
Kad već godina blizu, al bijesu počelo dozlogrđivati.
»Dokle ću ja ovako ovdje bivati?« -pomisli on. Stoga jedne večeri, kad je Potjeh baš bio nakanio da zaspi, dod'e bijes do njega i reče:
»A kako ti to, golube, sjediš ovdje već malone godinu dana i što će to tebi? Eno ti možda djed na krčevini već i umro za to vrijeme!«
Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo - al on reče: - »Eto, tako sam odlučio, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina preča od svega.« Tako reče Potjeh, jer on bijaše pravedan i blagosoven.
No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes spomenuo o djedu, i cijele noći ne mogaše Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?
Djed pak življaše za to vrijeme na krčevini sa Marunom i Ljutišom, ali bijaše život okrenuo žalosno po djeda. - Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra jutra ni lake noći, nego jednako hodali za svojim poslovima i slušali svoje bjesove u torbi i njedrima.
Donosio Marun svaki dan nove pčelce iz šume, tesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A ponajpače izdjelao deset rovaša i svaki dan broji i prebraja: kad će se rovaši ispuniti?
Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divljači, dovlačio plijena i blaga, a jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da služe i poslužuju braću po vas dan.
Teško i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a teško i sve nemilije gledali unuci na starca. Šta će im starac, kad ne će da ga služe robovi nego sramoti unučad te sam drva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? - Tako došlo, te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to, što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju.
Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da će se njemu doskora raditi o glavi. Ništa ne požali za životom, jer što će mu život, nego požali, što će umrijeti, a da ne vidi Potjeha, blagosloveno dijete svoje, radost starosti svoje.
Jedne večeri dakle (a bijaše to baš one večeri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reče Marun Ljutiši: - »Hajde, brate, da se riješimo djeda. U tebe je oružje, dočekaj ga na kladencu pa ga smakni. « Ovo ponajpače govoraše Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome mjestu podigne pčelinjak. - »Ne mogu, brate«, odvrati Ljutiša, kojemu na krvi i na razboju ne bijaše toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rovašima.
Al Marun nikako ne popušta, jer mu bijes u torbi jednako šapće i došapćuje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, da će on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako steći veliku hvalu pred Bjesomarom. Nagovara dakle Marun Ljutišu, al Ljutiša nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Složiše se dakle i dogovoriše napokon, da će još iste večeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac.
Kad se sve na krčevini smirilo, odaslaše oni dakle robove, neka čuvaju te noći u šumi stupice. Braća pak odšuljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata teškim klinom, kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva četiri ušaka. Kad bijaše sve gotovo, odoše oni daleko u goru, da ne čuju djedovo zapomaganje. Dogovoriše se, da će obaći čitavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok ne bude sve gotovo: i djed i koliba spaljeni.
Odoše oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda kao kamen, te plamen sve oko nje liže i oblizuje, ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noć uhvati se vatra krova. Probudi se starac Vjest, otvori oči i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i pođe do vrata, pa kad nađe, da su teškim klinom zamandaljena, odmah znadijaše, čiji je posao.
»Oj, djeco moja, jadnici moji!« - reče starac. »Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše mećete. Ali gledajte: još vam rovaši nisu puni i mnogo čislo na njima fali, a srca ste već do dna ispraznili, kad eto palite djeda i rodnu kolibu.« To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutiši i više o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi njih ražali, nego pođe da sjedne i da spokojno sačeka smrt.
Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom dugom životu. I što god je bilo u životu, ništa mu se ne učini teško, jedino to, što u svom smrtnom času nema uza se Potjeha, ljubljeno dijete svoje, koje ga je toliko ražalilo. Dok on tako razmišljaše, dotle je stajao već sav krov u plamenu kao baklja.
Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progorjele, popucale, pa se sa obje strane kraj starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okružio plamen Vjesta, raskrio se krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari Vjest, podiže ruke i oči k nebu i tako čekaše, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu.
Teško se izmučio one noći Potjeh, a kad zora stade svitati, pođe on do zdenca, da ohladi vruće obraze. Upravo sunce na nebo, a Potjeh prišao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost. Zasjaji, podiže se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno momče u zlatnom odijelu. A bijaše ono Svarožić.
Protrne od radosti Potjeh i reče: »Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!«
Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. »Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi«, - reče Svarožić.
A onda još reče: »Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i jesi najludi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!«
Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.
Zastiđen i zatečen ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdijaš, onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svarožić onako postidi Potjeha, koji bijaše toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune, kliknu radosno: »Brže da se umijem i da poletim do miloga starca svoga. « To reče i prikuči se zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odviše, oskliznu se i padne u zdenac. Padne u zdenac i utopi se.
Iskoči bijes iza kamena, skoči na rub zdenca i pogleda, da na svoje oči vidi, je li istina, što mu se učinilo. Jest, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu vode, bijel kao vosak.



Bjesovi

»Oje oj!« zacviči bijes, koji bijaše posve ludo čeljade. - »Oje oj! danas selim, brate moj!« Cičao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen, koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov, pa još na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po kožuhu:
»Oje oj! Oje oj! dovršen je poso moj! « - ciči bijes. Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cičao. Al kad se već bješe umorio, ogleda se po zaravanku - i nekuda mu čudno bude.
Naučio se bijes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao što i on sam bijaše.
Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.
Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što je prije cičao. Bijes kao bijes: kad reve, onda baš reve - i sve čupa dlake sa onoga kožuha i valja se po njemu, kao da je s uma sišao. U taj čas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun.
Bjehu oni obišli svu goru te se sada vraćahu kući na krčevinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak, gdje ih još nikada nije bilo. Čuju Ljutiša i Marun cvilež i vide košuh Potjehov, i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogođ zaglavio. No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove uza se.
Ali uto se počeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su začuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje. Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naćulili uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekime, zavija i reve i samo se vidi kako dlake frcaju.
»Razdere ga strašno zvijere!« viknuše uprepašteni bjesovi, iskočiše iz torbe i njedara te pohitaše do druga svoga. Kad oni tamo, al onaj se na kožuhu prenemaže i sve viče:
»Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!« Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu - jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za drugo ne znađahu da se cvili. Al onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa čuti niti ga možeš smiriti.
A bjesovi u sto muka, što će s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon: uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara.
Ljutiša i Marun pak po prvi puta nakon godinu dana nađoše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odskočili, braći se u isti čas učinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog časa na zaravanku opet progledali.
Pogledaše se kao u beznanju, pogledaše se, jer odmah upoznaše, kakvu su grjehotu na djedu počinili.
»Brate! Rode!« - kliknuše jedan drugome »da poletimo, da spasemo djeda.« - I poletješe, kao da su im krila sokolova, do krčevine. Stignu oni do krčevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, teškim klinom zaklenjena.
Dohrle braća, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bijaše plamen obuhvatio noge. Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na ledinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni riječi da progovore.
Malo potrajalo, otvori starac oči i kad ih ugleda, ništa ne reče njima, nego upita: »Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?«
»Nismo, djede« - odvrate braća i ne smiju da u oči djedu glede. »Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprost, a mi ćemo te služiti i nastojati kao robovi. « Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i ustane na noge.
»Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno, jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo.« Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka. Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu, no on kaže, da pođu dalje tim putem. Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena.
»Umrijet će nam djed ovaki slab na ovoj strmini«, - šaptahu braća. Al starac Vjest samo reče: »Hajdemo, djeco, kud put ide.« I oni se stadoše verati putem, a starac sve sinjiji i bljeđi u licu. A gore na grebenu sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji. Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše se od čuda i strave. Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.

Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblačka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi.
Al Svarožić nit uziva niti u dvor pušta ikoga, koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji. Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima - zanijemjeli pa u ono čudo gledaju. Gledaju - kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plače. Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh.
Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka: »Što je tebi, dijete moje?«
»Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio« - odvraća Potjeh. Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi čedo svoje milovano.
Pogleda Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog čovjeka. »Umrijet će nam starac pred ovom strahotom«, šaptahu oni jedan drugome. Al se starac uto posve ispravio i već se od njih otputio, te se okrenu k njima i reče: »Idite vi, djeco, vratite se na krčevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je suđeno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu.« Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup. Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li oto djeda bunca, da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?
Ali se već starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoračio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj radosti moja, gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti ne će. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće.
Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri. I vidi čuda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti dočekaju na dvorima djeda Vjesta i unuka Potjeha.
Dočekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode. Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste zdravi.
Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se nađoše sami pred ovom strahotom. »Da siđemo, brate, na našu krčevinu« - šapnu Marun. I okrenuše se i siđoše. Smućeni od tolikoga čuda stigoše na krčevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naći.
Tako bilo i svršilo se.
Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio.
Ele, pravo se bijaše Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda. Ovako pak sve izišlo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske.
Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh Potjehov i na njemu trećeg druga, koji još sveudilj, revaše kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmakoše sva tri momka. Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, neka hodaju vas život okresani na ruglo svakomu.
Ali isto na Bjesomaru osta najveća sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikad ne smije izaći, da ne susretne koje valjano čeljade.
Ništa dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan kožuh Potjehov. I neka mu je, jer Potjeh i onako ne treba kožuh u zlatnome dvoru Svarožićevu.



Zadaci

1. Objasni svojim riječima kako je moguće da je Ivana Brlić Mažuranić spoznaju shvaćala kao platoničko prisjećanje duše na svijet ideja? Zar su onodobne žene u Hrvatskoj zaista bile toliko rafinirane?
2. Zašto Ivana Brlić Mažuranić već u naslovu ističe da je u ovoj priči riječ o načinu na koji duša traži, spoznaje istinu?
3. Što misliš kakve veze ima krčevina na kojoj neugasivo gori sveti plamen i Heideggerov pojam čistine, lichtunga?
4. Kako autorica razlikuje objavljene istine? Po čemu se ono što se vidi razlikuje od onoga što se u Svarožićevoj objavi čuje?
5. Što se zapravo razlikuje u Svarožićevom pokazivanju svega u Svijetu i sudbine Potjeha i njegove braće? Razlikuje li Ivana Brlić Mažuranić ono što jest i ono što treba biti?
6. Što to znači da istinu objavljuje upravo bog Svarožić, simbol očišćenja i preporoda, a ne njegov otac Svarog?
7. U kakvoj je vezi mitološko značenje Svarožića kao boga zadružnoga ognjišta, Svarožićeva opominjuća objava "ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu" i zaključna konstatacija I.B.Mažuranić da je Potjehova smrt u potrazi za istinom bila uvijet mogućnosti svetoga ognja na krčevini, kao i čestitog naroda? Kakve veze imaju ethos, Oganj, ognjište i čistina?
8. Kako Ivana Brlić Mažuranić razlikuje teorijsku spoznaju istine od praktičke spoznaje istine? Razlikuju li se te dvije istine?
9. Što se Potjehu otkriva u trenutku anagnorisisa, prepoznavanja vlastite sudbine?
10. Tko je Bjesomar i što on zapravo predstavlja i hoće?
11. O kakvim to bjesovima govori Ivana Brlić Mažuranić i imaju li ovi bjesovi ikakve veze s bilo kojim drugim bjesovima u povijesti književnosti ili možda demonima povijesti filozofije? Što to znači da su bjesovi u jednom trenutku potisnuti u bunar, a što zaključak da ih je ipak bolje pustiti u svijet, na površinu?
12. Kakve veze ima uvodna napomena da je šuma prije izlaska sunca tamna i nemila s Heideggerovim pojmom lichtunga shvaćenog u smislu lucus a non lucendo?
13. Što se hoće kazati napomenom da sva tri brata poznavahu šumske prolaze? Imaju li ti šumski prolazi, prosjekline, ikakve veze s Heideggerovim šumskim stazama? Šumske su staze varljive: kakve veze ima dvojbenost misli s mitološkom simbolikom Svarožića?
14. Ako Ivana Brlić Mažuranić u priči o Potjehovoj potrazi za istinom zapravo iznosi vlastitu filozofiju umjetnosti, kakve to veze ima Heideggerovim djelom Holzwege?
17. U kakvoj su vezi istina kao neskrivenost, čistina/krčevina/lichtung i umjetnost?
18. Ako Ivana Brlić Mažuranić u priči o Potjehovoj potrazi za istinom zapravo iznosi vlastitu filozofiju umjetnosti, je li možda ona Potjeh?
19. Nevjerojatno, ali zar sve to znači da je Ivana Brlić Mažuranić 1916. anticipirala ono što će kasnije o alethei - istini kao neskrivenosti - kazati Heidegger?
20. Nevjerojatno, ali zar sve to znači da je Ivana Brlić Mažuranoć poznavala Platona, antičku filozofiju, ali i duh antičke epohe dublje nego velika većina ovdašnjih filozofa 19. i 20. stoljeća?



IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ: PRISTAJANJE KAO OKVIR NEPRISTAJANJA

Vivijana Radman


Prigodnim izdanjem "Izabranih djela", izdavačke kuće Naša djeca, 1994. godine obilježena je 120. godišnjica rođenja "prve dame hrvatske književnosti" ili alternativno "hrvatskog Andersena", Ivane Brlić Mažuranić. Osim autoričinih tekstova (pripovijednih, autobiografski.h i drugih) "Izahrana djela" donose reprezentativan izbor kritičkih napisa o autorici, počev od vremena prvog štovatelja Antuna Gustava Matoša, pa do suvremenih. eseja s istogodišnjeg znanstvenog skupa posvećenog njezinu djelu. Ako tekstovi, svedeni pod zajednički naziv "U svjetlu kritike" i nastaju u rasponu od osamdesetak godina, vremenska je distanca zbog sličnosti pristupa nezamjetna. Osnovni interesi tumača su slikovitost jezika, duboka etičnost svjetonazora, veza s iskonskim narodnim i nacionalnim duhom, te nesumnjiva pripovjedačka vještina i originalnost. Sve to, ipak, čini se ne otkriva sasvim u čemu je magnetska privlačnost njezina djela, štoviše, uistinu, prikriva onu iskru koja u pripovijestima plamti živim plamenom prijeteći da opeče dijete i profesionalnog čitača podjednako. Tumačima, naime, lako promiče očevidna i presudna činjenica o autoričinu pisanju, činjenica znakovita u svakom smislu: njezin spol. Bez iskustva, "ženskog iskustva", pojam ženskog postaje stereotip dovoljno isprazan da ne može funkcionirati kao žarište iz kojeg je moguće tumačenje stvaralačkog genija. Ivanin neprimjeren spol biva nadomješten muškijim, upotrebljivijim atributima etičnosti, patriotizma. Ako se ženskost i priznaje, svodi se na senzibilitet i slične neodređene pojmove koji jedva prikrivaju nerazumjevanje. Svakako, ne tvrdim da su nekakove posebne kvalitete ženskog spola ono što Ivana problematizira unutar svoje proze, već je upravo položaj žene, nametnuti okvir, granica koja priječi autonomni izričaj, brani formiranje i priznanje zasebnog identiteta, ono što leži u srcu sviju tekstova, reflektirajući svjetlo i tamu sukoba kojega se morala latiti odlučivši se na pisanje.
Upravo recentno izdanje "Izabrana djela" donosi na jednom mjestu tri vrste tekstova kojima ću se poslužiti u pokušaju da naslikam žensku sliku Ivane Brlić Mažuranić, portret dame koja šapuće: "Non serviam". Prva vrsta tekstova tipične su biografije pisane muškim perom. Drugi tekst je autobiografija koju piše na zahtjev JAZU. Treći i ključni tekst je pripovijetka "Kako je Potjeh tražio istinu", koju ću smatrati stvarnom autobiografijom, nenaručenim, nekonformističkim izričajem o uvijetima vlastitog bivanja, matricom čitavog stvaralaštva. Dominantna nota, podloga i uvijet sviju tekstova je patrijarhalno društvo s kojim Ivana izbjegava otvoren sukob, te, ljubazno mu povladujući, neprimjetno podmeće virus suprotstavljanja koji prožima svu prozu i sve postupke autoričine.
Tipična biografija malo govori o Ivani, ali dosta o naočalama kroz koje se na nju gleda. Osoba Ivane Brlić Mažuranić definirana je iz vana, u odnosu prema i obzirom na učešće konstelacije muškaraca u njezinu životu. Nužno saznajemo da je njezin djed znameniti hrvatski ban i književnik Ivan Mažuranić, njezin suprug odvjetnik iz ugledne obitelji Brlić, njezina baka sestra dr. Dimitrija Demetra, da ju je kao tvorca malog remek djela štovao Antun Gustav Matoš, da su je nazivali hrvatskim Andersenom da je ona spisateljica koja je uspjela stvoriti djelo kongenijalno narodnom, da je konačno njezin status legalizirala institucija prihvativši je kao prvu ženu članicu JAZU. Njena prošlost - djed i otac, njezina sadašnjost - suprug i njezina budućnast - vječnost kraz instituciju muški su aspektirani, slika kojoj mora udavoljiti od njih je precizno definirana. Povodom stupanja u Akademiju Ivana Brlić Mažuranić zamoljena je da napiše autobiografiju. To je u doslovnom smislu formalni čin, jer Akademija prilaže formular s pitanjima, farmular koji ima oformiti njezin identitet, te ga novo oblikovanag ovjeriti, legalizirati. Akademija nudi Ivani status govorećeg subjekta, čime njezin iskaz postaje vjerodostojnim, dok je god okvir referencijalne stvarnosti uniformno zacrtan. Ivana pristaje na uvjete ugovora, prihvaća ponuđeni društveni status, ispunjava dužnost (što oduvijek biva njenim načinom egzistencije), zadavoljava očekivanja. Istovremeno, odabire mogućnost da autobiografiju oblikuje kao pripovjednu prozu, osiguravši si slobodu da unutar uskih granica natuknica Akademije ugura osobni stav, vlastiti glas, ulazeći diskretno u dijalog s vlastitom slikom koju slika, podrivajući je to više što je čini sličnijom očekivanoj. Dok je tekst autobiografije vjerna repradukcija zadane slike sa svim detaljima konteksta, podtekst, čitanje iznutra daje prelomljeni odraz, odraz promjenjene perspektive gdje je odnos veličina preakrenut, odnosi moći poremećeni. Autobiografiju odlučuje koncipirati kao "ispovijest o razvitku jednog misaonog bića", te u pripovijedanje uvodi likove koji su na taj razvoj utjecali. Likove i situacije koje zatičema u autobiografiji lako prepoznajemo kao središnje motive njezine proze, a najpresudniji je, svakako, lik djeda, bana i književnika Ivana Mažuranića. "U domu djedovu svake se je večeri sastajala njegova razgranjena porodica tako da bi stolu pribivalo uvijek 15-18 osoba. Stolu je predsjedao djed sam, razgovore je rukovodio on, a njegova tjelesno i duševno tako moćna pojava vršila je nedokučiv upliv na moje biće- upliv kojega sam si vrlo rano počela svjesna bivati. Vanredno strogi patrijarhalni duh činio je svako zbliženje nas mnogovrsne unučadi s djedom nemogućim. Ipak sam za ovo četiri godine (od 12.-1.6. godine) što sam pribivala njegovu stolu, razvila pod dojmom njegove velike pojave sve svoje biće kakovo je sada. Svaka njegova riječ, svaka rasprava bila je uzvišena umom, a još uzvišenija u onoj čistoći i strogosti etičkih nazora kojom kano da je silni starac prožimao svu okolinu svoju, sav dom svoj, sve koljeno svoje. Kad sam poslije u svom razvoju došla do toga da s razumijevanjem i razmišljanjem čitam evandelje, našla sam u mojoj duši tlo uzorano, pripravno plodno i žedno da primi i da se po svojim silama povede za visokim zahtjevima evanđelja, i nigdje me visina tih zahtjeva presenetila nije."
I još k tomu:
"Moja velika želja da kadgod tiskom izađe bilo što iz mojega pera, bila je već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvstvom: moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim... Tek jednom sjećam se iz dobi djetinje potajnog pokušaja da stupim pred javnost, a taj pokušaj radi naivnosti svoje zavreduje da ga spomenem. Nakon smrti moga djeda... počeo je moj otac sređivati književnu ostavštinu djedovu u svrhu izdanja... Mene je na pagled tolikog blaga hvatala kao neka groznica, zamamna književna groznica. Nakon nekoliko dana oarbe, odlučim da u ta blago prokrijumčarim i svoj "biser", kako bi ugledao svjetlo svijeta, a ja bih, ne podavši lošeg primjera ženskog spisateljstva, ponijela svoju tajnu u grob... Velika grižnja savjesti radi ove varke, te s druge strane vrtoglavi ushit što će moja pjesma ugledati svjetlo svijeta medu djelima djeda moga, držala me je u neiskazanoj uzbudenosti mnogo dana. Lebdjela sam zaista kao medu paklom i nebom, očekujući kako li će se to kolebanje svršiti.".
Na prvi pogled čini se autoritet djeda nesumnjivim i neporečenim. Ipak, Ivana već samom autobiografijom podriva djedav status. Djed je tek lik, tip utjecaja na razvoj misaonog bića, manipuliran od pripovjedačice u aktera epizoda iz djetinjstva i mladosti. Djedova smrt tek je podloga epizodi u kojoj Ivana uspijeva smoći hrabrosti da si prizna nuždu pisanja, ako već ne i jednakopravnosti s djedom, motiv razraden u djelu "Kako je Potjeh tražio istinu". Jednakopravnosti koju stupanjem u Akademiju i dostiže. Diveći se strogosti patrijarhalnog duha koji je priječi da sjedi za stolom uz govornika, epskog pripovjedača, Ivana mu ljupko otima riječ iz ustiju obraćajući se ne samo junacima, već i nejakoj čeljadi, koljenu, kako joj nalaže i ne nalaže ženska dužnost.
"Kad je počela doraščivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna želja za čitanjem učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti."
"...to su moja djeca već bila poodrasla - oni nisu trebali pro-vodiča, oni su stupali uporedo mene, mogli su već shvatiti ne samo ono što im govorim njih radi, već i ono što se mome peru otima od potrebe srca. Lasno će svako opaziti da se moja prva izmirba već ne slaže dobro s ovim daljnjim umovanjem, jer nipošto nije ista vrijednost u poslu poučavaš li koga ili povjeravaš li se komu. No eto koliko je istinito da treba svojim željama tek mali prolaz naći., a one će si od njega stvoriti dveri širom otvorene, i tebe će samoga povesti šetnjom u svoje omiljele poljane!"
Zbirka pripovjedaka Priče iz davnine pažljivom promatraču otkriva želje spisateljice. Ako se naslovom i odriče autorstva smještajući genezu svojih priča u vremenu i prostoru udaljene predjele, bojeći ih duhom slavjanstva i nastavljajući tako djedovo značajno djelo, prva priča zbirke kompenzira žrtvu odricanja tematizirajući upravo borbu odvajanja vlastitog "jastva" od "nadređenog jastva" u koje je ukljućeno, a u toj borbi "tko pak poznaje dovoljno dušu svoju, a da bi mogao proreći kakova će ona izaći iz ovih kušnja, kako li će se prekaliti, kojih li će čuvstava u njoj nestati i koja će nam se možda dosada neslućena shvaćanja otvoriti kad prepatimo razdoblje ovo?"
"Kako je Potjeh tražio istinu", nuklearna priča zbirke funkcionira na dvije razine, nazovimo ih proizvoljno statičkom i dinamičkom, veza medu kojima je postignuta nijansiranjem značenja pojma istine, pojma nesumnjivo presudnog za svaku ideologiju i svako "jastvo". Ono što nazivam statičkom razinom, prepoznatljiv je sustav vrijednosti kojima tekst pripovijesti operira, sustav kojemu je matrica objavljena istina ideologije: "Evo što vam je raditi: Ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu." Dinamička razina priče, ono što pokreče radnju je konflikt "jastva" s ideologijom, u ideologiju podmetnuta priča o tom sukobu, Ivanina zapretena autobiografija.
Analizirajući ovu priču kao autobiografiju "o razvitku jednog misaonog bića" pretpostavljamo da je Potjeh autoričin alter ego. Kako argumentirati tu pretpostavku. Iako muško, sin, štoviše, unuk, on nije prvorođen, on je treći, trećerazredan i unutar sustava operativnog u priči nema prava nasljedstva, pa je legalno u istom položaju kao da je žena. Pače, dok su starija braća kršni momci, on je čedo ljubljeno i milovano, rosica na uvelom listu, što su stereotipno ženski atributi. Izašavši na čas iz same priče indikativan je i odnos djeda i Potjeha naspram Ivane i njezinog djeda. Dok je stvarni odnos pokornost autoritetu unutar jasne, emocijama nedotaknute strukture moći, unutar fikcionaliziranog odnosa, Ivana kroz Potjeha postavlja djedu zahtjev ljubavi, ljubavi koja emancipira i poništavajući razliku položaja, ljubavi koja na izvjestan način u startu priznaje posebno "jastvo" Potjehovo i postaje mogućnost same Ivane da se odvaži na sukob višeg reda, sukob s autoritetom ideologije.
Već je sam naslov moguće protumačiti na nekoliko načina, a ovisno o tomu hoćemo li povjerovati da je svrha traženja istina ili je značajno samo traženje ili su presudni uvjeti u kojima se Potjeh poduzima traženja. A priču tvori sve troje. Svakako, Potjeh traži istinu. Ipak, istina je dana. Istina je objavljena. Potjeh nema razloga tragati za istinom. Traženje istine je u suprotnosti s dogmatskom prirodom istine i sa samim tekstom istine koji kaže "ostani uz djeda", ergo ne poduzimaj nikakav samostalan posao, ne tragaj za drugom istinom. Objavljena istina navodno je istovjetna istini u Potjehovom srcu. Ipak, Potjeh objavljenu istinu ne pamti, a čuvstvenu ne prepoznaje. Pod amnezijom Potjeh postupa upravo suprotno od onoga kako mu je naloženo. Amnezija pravda buntovnost čina, grijeh u kontekstu Potjehova dotadašnjeg načina življenja kojeg istinoljubljivi Potjeh nužno mora biti svjestan. Činjenica jeste da Potjeh nadasve ljubljaše istinu, ipak istina koju Potjeh ljubi ideja je istinitog, istine s kojima se susreće tek su sjene ideje i to sjene jedna drugoj suprotstavljene. Pred objavu istine božić Svarožić kuša Potjeha kušnjama pomoću kojih nije teško prepoznati ni kušača koji je kušnji ranije podlegao pobunivši se upravo mišlju. Potjeh i braća vide sva blaga, svu moć i svu mudrost svijeta, tri posjeda otjelovljena, tri žudnje eksternalizirane kroz tri bijesa, šumske nakaze. Potjeh odoljeva kušnji zlata i oružja, ali ne odoljeva vrhovnoj kušnji, kušnji znanja i stvaranja. Potjeh želi djedov posjed mudrosti i svetosti, ali se ne odvažuje priznati svoju želju. Potjeh je grešniji od braće, ali uspijeva svoj grijeh svaliti na braću, jer je ono što braća žele nedostojno i od ovoga svijeta te lakše podliježe osudi. Braća su pri tome neumna jer potpadaju pod utjecaj bjesova i njima bivaju upravljani. Za razliku od Potjeha koji svojim bijesom pažljivo upravlja, ne odbacujući ga konačno niti ga konačno prihvaćajući, a zapravo ga procjenjujući u traganju, te ga konačno podvrgava svojoj svrsi. Braća upravljena bjesovima i otvoreno pobunjena stradavaju konačno, dok Potjeh svaj bijes, prepoznavši ga opasnim, kroti, kanalizira. Povrativši se sa videnja/kušanja Potjeh, dakle, na djedov upit što je vidio odgovara: "Ne znam, djede, ni što sam vidio ni što sam čuo.", i tim se odgovoram odlučuje za istinu, jer ono što je vidio i ono što je čuo dvije su različite istine, za jednu od kojih će se morati odlučiti., a pravednom će Potjehu svaka odluka biti bolna, jer će jednom poreći djeda, a drugom samoga sebe. Potjehova je prividna namjera dosjetiti se objavljene istine u ideologiji u kojoj riječ ima primat nad viđenim. Ipak, Potjehov bijes čija je funkcija ometati prisjećanje, zapravo omogućuje ono drugo traganje koje će Potjeha dovesti do vlastite istine, istine koja niti je videna niti objavljena. Bijes koji je Potjehu neprestano pred očima te ga doslovno zabavlja, na da mu dosjetiti se istini koja mu je neprijateljska, a to je da treba prestati traganje. Bez prisjećanja Potjeh se ostvaruje u traganju kao neovisnom načinu postojanja. Ne sagriješivši stvarno Potjeh efektno odvaja svoje "jastvo od nadređenog mu jastva", sprovodi vlastitu volju, formira vlastiti identitet. Bijes izvršava svoju zadaću jednako efikasno kao i ostali bjesovi, a to je odvojiti unuka od djeda i destabilizirati ideologiju. Ali "dovršeni" Potjeh spreman je ponovno ući u strukturu moći i, reorganiziravši je, spriječiti kaos, pa se prisjeća istine neznatno modificirane. Ovog puta to nije ostati uz djeda, već vratiti se djedu, da mu uzvrati ljubav, čime on postaje onaj koji daje, jak i velik. Ali Potjeh se ne vraća na krčevinu, već gine u istom trenutku kada i djed stradava od ruku starije braće, umorstvo potrebno Potjehu, umorstvo podmetnuto braći kao i krađa djedovog posjeda. Potjeh i djed rame uz rame bivaju uzdignuti na nebo i sjedaju za stol Svarožićev prvi medu nebesnicima koji im nazdravljaju. Istina je sada zapamtljiva i prihvatljiva, jer Potjeh nije više u položaju onoga koji istinu prima već onoga koji je objavljuje, položaj dosegnut nakon što je zgriješio prema djedu i ideologiji i okajao grijeha kroz samooprost i samoprihvaćanje vlastite žudnje. I tako na kraju priče, ipak,
nalazimo odgovor na pitanje s kraja autobiografije, kakova će duša izaći iz kušnje, kako li će se prekaliti: "Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu...niti bi na krčevini bilo svetog ognja niti čestitog naroda."
A za zaključak mogu ponuditi samo vlastiti pristrani sud po kojemu su Priče iz davnine sam vrhunac hrvatske umjetničke proze.

Literatura:

Ivana Brlić Mažuranić, Priče iz davnine, Naša djeca, Zagreb, 1994.
Ivana Brlić Mažuranić, Autobiografija, Naša djeca, Zagreb, 1994.


Post je objavljen 09.11.2007. u 02:16 sati.