U postelji još pored mene bdije,
Pokriven mrakom, kao brod u luci,
Tvoj život u kom uplašeno bije
I moje srce, kao sat na ruci.
Sa prijestolja se na nas Sljeme ruši
I stiže sve do groblja iznad grada,
A kiša kupa bol u mojoj duši
I skuplja se kraj posljednjih arkada.
Ti ne znaš kamo, gubeći se, ide
Taj put na kome nema putokaza
I tvoje oči, zamagljene, vide
U kapi kiše krhotinu mraza.
Ja ništa ne znam o svome životu,
Ni tko me vodi, ni što da se radi
I pamtim samo neku anegdotu
O ljubavi, i nevolji, i nadi.
Moj um od snova, slova i papira
Još čuva tvoje slogove i rime.
A ti, kad čuješ kako netko svira
Hoćeš li znati kako mu je ime?
Zvonimir Golob
... Ja ništa ne znam o svome životu,
Ni tko me vodi, ni što da se radi
I pamtim samo neku anegdotu
O ljubavi, i nevolji, i nadi. ...
Post je objavljen 08.11.2007. u 16:53 sati.