“Pjesnik... Shaman... Rock idol... Sex simbol... Vizionar... Mitski Lizard King”... Sve to, a vjerojatno i puno više, bio je ili raznim ljudima znači – Jim Morrison. Jim je mogao sve, samo ne živjeti duže od svoje dvadesetisedme. Od njegove je smrti prošlo točno 36 godina, ali pjevač i legendarni vođa Doorsa ostaje jedna od najtrajnijih enigmi našeg vremena.
“Crni anđeo” rock ‘n’rolla nađen je mrtav 3. srpnja 1971, u kadi, u svom stanu u Parizu, kamo je preselio samo nekoliko mjeseci ranije, u nadi da će srediti život i da će se moći koncentrirati na pisanje. Mrtvozornik je kao uzrok smrti naveo srčani udar. Srce je i izdalo Jima u očajničkoj utrci sa smrću, utrci koju je droga žestoko pothranjivala. Tužan i bijedan kraj jednoj kratkoj karijeri koja je imala svijetlih i mračnih trenutaka, uspona i padova, ali koja je nosila i obećanja, i ne samo ona koja su bila lažna, rezultat drogiranja.
Rođen 1943, u mjestu Melbourne, u Floridi, Jim Morrison, pravim imenom James Douglas Morrison, često je, kao dijete, s obitelji selio, jer otac mu je bio admiral američke ratne mornarice, pa je Jim tako srednju školu završio u Alexandriji, u Virginiji, a onda se obreo i u Kaliforniji. Započinje studij kinematografije, zajedno s Francisom Fordom Coppolom i Georgeom Lucasom, ali i s jednim mladim hippijem, Rayjom Manzarekom. Godina je bila 1965, vrijeme velikih previranja i vrijeme velikih rock-and-roll inovacija, Jim prekida studij, vratit će mu se kasnije, ali filmska karijera očito nije bila suđena ni njemu ni Manzareku. Jim useljava u jednu napuštenu zgradu u Venice Beachu, gdje piše pjesme i eksperimentira s drogom – da vidi koliko dugo može biti “high” na LSD-iju. ...... ....
Manzarek, klasično obrazovani klavijaturist, dovodi bubnjara Johna Densmorea i gitarista Robbyja Kriegera, također glazbeno obrazovane i talentirane momke, usput – velike ljubitelje jazza, i rađa se bend kojemu Jim, 1966. godine, daje ime Doors, prema eseju britanskog pisca Aldousa Huxleyja, iz 1954. godine – Doors of Perception, Vrata percepcije. Esej je bio posljedica Huxleyjevih eksperimenata s halucinogenom meskalinom. Ona sam poslužio se, pak, Blakeovom poezijom u naslovu svog eseja - “Kad bi vrata percepcije bila očišćena, čovjeku bi se sve prikazalo onakvim kakvo jest – beskrajnim, bez granica.”
To što je Huxley poslužio Morrisonu kao inspiracija ne čudi, jer jos u osnovnoj i srednjoj školi Morrison, izuzetno bistar, pohlepno je čitao sve što mu je pod ruku došlo, često autore i knjige za koje niti njegovi nastavnici iz književnosti nikada nisu čuli, a kamoli njegovi vršnjaci. Njemu najdraži bili su filozofi Friedrich Nietzsche i Jean-Paul Sartre, britanski pjesnik William Blake, francuski pjesnici Arthur Rimbaud i Charles Baudelaire, zatim Kerouac i drugi američki pisci-beatnici, grčka mitologija, Freudovska psihologija i mitovi i religije Indijanaca. I sam je napisao par zbirki poezije, a ono što je o filmu naučio, primijenit će na pravljenje glazbenog videa, desetljećima prije nego što će muzički video spot postati normalna stvar.
Vrlo načitani bili su i svi drugi članovi benda. Na prvom albumu Doors-a, iz 1967. godine, nalaze se Alabama Song (Whisky Bar), iz operete Bertolda Brechta i Kurta Weila, kao i Back Door Man, bluesmana Willieja Dixona.
Zadnju s tog prvog albuma - 11-minutnu, atonalnu grobnu tužaljku The End, koristit će Coppola, 1979. godine, u svom filmu Apokalipsa sada.
Prvi nastupi Doors-a u popularnom su klubu Los Angelesa – Whisky a Go Go. Tu i razvijaju svoj osebujni zvuk i stvaraju glazbu koja je spoj bluesa, jazza, rocka, s primjesom psihodeličnoga, pjesme koje su bile odraz onog vremena – avangardne umjetnosti, antiratnog pokreta, kulture droga....
Pod utjecajem droge i alkohola, moj najdraži često i spontano na nastupima glasno meditira, izvikuje kletve, bogohuljenja, bestidne riječi, pozive za putenim užicima.... i bend biva najuren iz famoznog losangeleskog kluba.
Jim nije znao svirati ni na jednom od instrumenata, melodiju za svoj tekst nosio bi u glavi –njegov bariton bio je prilično nepouzdan i melodiju nije mogao baš dobro i sigurno nositi.... ali bio je majstor na pozornici, znao je publiku držati. Svi će njegovi kasniji nastupi biti egzibicionistički, popraćeni ispadima, pozivima mlađoj generaciji da protiv starije ustane seksom, alkoholom, drogama i glazbom koja vrata percepcije otvara. Na koncertu u Miamiju, 1969. godine, Jim biva uhićen, zbog razgolićavanja na pozornici.
Osim onog prvog albuma – The Doors – koji mnogi smatraju njihovim najboljim i jednim od najboljih albuma u povijesti rocka – na njemu su, uz Alabama Song, Back Door Man i The End, i Twentieth Century Fox i Light My Fire - Doorsi snimaju jos dva vrlo zamijećena albuma – Morrison Hotel i L.A. Woman. Nakon incidenta u Miamiju, Jim odlazi u Pariz, drugima govori “Vratit ću se potpuno drugačiji,” ali tone sve dublje u alkohol i drogu, stranice bilježnice puni riječima “Bože, pomozi mi,” trećeg srpnja 1971. njegov život završava.
Pokopan je tiho, bez fanfara, na pariškom groblju Pe`re Lachaise, na kojemu vječno počivaju i Frédéric Chopin i Oscar Wilde i Edith Piaf i Marcel Proust i Moliere.....Na njegov grob, svake godine, i dalje se slijeva rijeka hodočasnika.
Nasljeđe Jima Morrisona? Taj prototip rock-zvijezde – osoran, seksi, zagonetan, ostaje i dalje jedan od najpopularnijih i neosporno najutjecajnijih pjevača u povijesti rocka. Njegov utjecaj nalazimo kod Richarda Ashcrofta, Patti Smith, Trenta Reznora, Iggyja Popa, Eddieja Veddera, Marilyna Mansona.... Nije bio veliki pjevač, ali njegova tehnička strana nije ni bila razlog uspjehu benda. Jim je glazbeno dobro potkovanim članovima Doorsa donio dvije druge kvalitete, to su bile karizmatičnost i mračna poezija. Jim i Doorsi gurnuli su rock u smjelo i mračno novo doba. Jim je jednom i rekao: '' Više nas sve zanima mračna strana života, pokvarenost, zloba, noćno doba.''
''Ako svojom poezijom mogu išta i postići''- rekao je jednom-''onda je to- osloboditi ljude stega unutar kojih vide i razmišljaju.'' Jim i Doorsi su u tome i uspjeli, pustili su nas, pa makar i na kratko, da vidimo kako je na drugoj strani. Otvorili su vrata percepcije koja više nitko nije mogao zatvoriti...
(Ovaj je post posvećen samo jednom kojega volim najviše od svega.. iako će me možda smatrati ludom.. briga me iskreno.. vidim iza napisanog.. čujem iza čujnog... volim samo JIMA. )
MOONLIGHT DRIVE
(The Doors)
Let's swim to the moon, ah ha
Let's climb through the tide
Penetrate the evenin' that the
City sleeps to hide
Let's swim out tonight, love
It's our turn to try
Parked beside the ocean
On our moonlight drive
Let's swim to the moon, ah ha
Let's climb through the tide
Penetrate the evenin' that the
City sleeps to hide
Let's swim out tonight, love
It's our turn to try
Parked beside the ocean
On our moonlight drive
Let's swim to the moon
Let's climb through the tide
You reach your hand to hold me
But i can't be your guide
Easy, i to love you
As i watch you glide
Falling through wet forests
On our moonlight drive
Moonlight drive
Moonlight drive
Come on, baby, gonna take a little ride
Goin' down by the ocean side
Get real close
Get real tight
Baby gonna drown tonight
Goin' down, down, down, down
Goin' down
Goin' down, way down
Down, down, down, down, down
Down, baby low
Children of the caves will let the
Secret fires glow
When the still sea conspires an armor
And her sullen and aborted
Currents breed tiny monsters,
True sailing is dead.
Awkward instant
And the first animal is jettisoned,
Legs furiously pumping
Their stiff green gallop,
And head bob up
Poise
Delicate
Pause
Consent
In mute nostril agony
Carefully refined
And sealed over.
Easy, to love you
As i watch you glide
Yeah, we're falling through wet forests
On our moonlight drive
Moonlight drive
Moonlight drive
Moonlight drive
Thank you, thank you!
Post je objavljen 06.11.2007. u 22:27 sati.