... i kao da bijahu slike; ... i kao da bijaše nešto, slikama što je;... i kao da tragovi ostajahu, promjenama što su;... slike stvarnosti neke u prostorima nekim i vremenom nekim. I sve to negdje u svemiru nekom.
Tragovi, što ostajahu točkom i trenom što me krase, promjenama stvarali su osobnost moju. Vjetrovi vremena u točci jednoj.
Je li to ta točka čvrsta? Je li to nešto stvarno? Postoji li?
I pitam se od kuda misli ove; od kuda osjećaji ovi; od kuda djelovanje ovo...? Zar to tek vjetrovima tu je?
...a sve kao da izmiče. Stvarnost kao nestvarna da je. Slike što kao tragovi u sjećanjima ostaju.
Može li stvarnom biti osnova kojom sve ove promjene jesu, ma kao i privid spram stanju u točci ranijih promjena što je. Kao ja i stvarnost moja.
Kada bi svo vrijeme prošlo u svim prostorima, bila bi to čvrsta cjelina. Upravo takova, sobom ista. Kao da mislima želim dokučiti stvarnost; stvarnost čvrstu; takovu!!! Ja, vjetrovima vremena što sam, u točci jednoj svemira beskrajnoga, u trenu.
Nestaju slike, što vjetrovi vremena ih odnose. One su tek odraz njihov. Vjetrovi ovi, što svemirom su takovi u trenu svakom, zrcale se u točci ovoj. Ja! I mene stvoriše! Takova, sada!
I vjetrove ove tragovi mijenjaju. Doživljaj je to obostran. I vjetrovi će ovi, izmjenjeni tako, makar i malo, svemirom raznositi svjedočanstvo promjenom takovom. Jesu li onda tragovi stvarni? Jesam li? Svemir je svijedok vjetrovima vremena svoga!
Kao ruka ispružena u beskraj u cjelovitosti svega postoji ... istina postojanja ... čovjeku u točci jednoj tek slika ... tek glas ... dodir ... osjet ...
Po Tebi jesam i Tebi jesam! Meni tek slikom, glasom, dodirom, osjetom ...
Spoznajom takovom, u vjeri ispravnosti njene, radošću te primam. Ta u vijeke si ovdje i za vijeke češ biti. Tragovima izmjenjnim svijdočiti češ stvarnost. I poneka iskra, u točci po nekoj, sviješću će odraz Tebe dati. Tebe, čovjeku što si slikom, glasom, dodirom, osjetiom, a možda još i nećim.
Jedino tako postojati mogu. Postoji se vremenom. Promjenom prilazim i spoznajem. Odrediše me vjetrovi Tvoji, što oduvijek su upravo takovi.
I prolaze slike. Znam. Istinom jesu. Istinom takove. Istinom vječnom.
Prijatelji dragi, braćo i sestre po istini vječnoj, istim smo dijelom ovdje. Živimo po osjetilima svojim. I ona nastadoše istim dijelom. Po njima je vrijeme, udaljenost, raznost ...
Kao da postoji trenutak odluke. Biti ću! Da, od uvijek je tako bilo određeno vjetrovima vremena, baš takovim, a čovjeku to odluka bude ...
Čovjek sam, stvoren takovim. Putem svojim idem. I često se pitam: 'Zašto baš tako gledam?'
Ne mogu, a ne biti zahvalan na postojanju.
Ne mogu, a ne biti svijestan vrijednosti života.
Ne mogu, a ne vidjeti po Kome i Kome jesam.
Neka živim hvalom Tebi.
Neka ne činim do potvrdom vrijednosti života po Tebi.
Poštujem dijelo Tvoje.
S ljubavlju vas sve pozdravlja vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 06.11.2007. u 14:24 sati.