Marketing
Tokyo - ljudi, građevinarstvo i kulinarstvo
Prošlo je već deset dana od povratka iz Japana, a još ništa turističkih fotki nisam spustio na blog. I inače mi nije lako kad se vratim s dobrog putovanja, na kojem fotoaparat radi prekovremeno, sve to iskrcat na blog, a sad pogotovo, jer trebalo je napravit selekciju između petstotinjak fotki. Ali uspio sam nekako, pa evo nakon hostesa i vozilica sa sajma napokon i prave fotoreportaže iz Japana.
Inače, tokijske slikice skupljene su na uobičajenom mjestu, na Photobucket online albumu.
Slijedi jedan jako dugačak post, najduži u povijesti mog blogarstva.
Otkud početi. Možda s aerodroma Narita. Neće moći. Nisam ga slikao.
Al' zato imam lijep pogled na Tokio odozgora. S vidikovca na Mori Toweru (238 m) na Roppongi Hillsu. Gore vas puste za 1500 jena, ak ste student za 1000, a djecu za 500 jena. Tečaj je za mojeg boravka bio 1 euro = 156 jena, dakle gore ste za manje od 10 eura. Isplati se.
Ono ispod mene je Ajfelov, pardon,Tokyo Tower. Napravljen je 1958., kao kopija Ajfelovog, visok je 332 metra. I na Tokyo Toweru su 2 vidikovca, također nisu skupi (860 i 600 jena) s obzirom na pogled.
A pogled s Mori Towera je sljedeći:
Sve to kaj se vidi je Tokyo. 12 i pol milijuna stanovnika na hrpi. Navodno najveći grad na svijetu. Ak i nije, bit će za šest-sedam godina. Pročitao sam negdje u novinama da se predviđa da će Tokyo 2015. imat prek 25 milja stanovnika. Prejebeno.
Kad smo već počeli, ajmo dalje s pregledom građevinarskh pothvata.
Mori Tower odozdo
Tokyo Tower odozdo
...u toj betonsko-čeličnoj džungli ima i nešto zelenila...
...ima čak mora i rijeka, al' ne bih se baš kupao tu...
malo tradicionalne arhitekture
Meiji Jingu
Šintoistički hram usred Tokija posvećen caru Meijiju i carici Shoken
Posjetio sam još jedan hram - Senso-ji, u Asakusi. Ovaj je budistički, posvećen bodisatvi Kannonu.
Nakon kratkog pregleda nebodera i hramova, slijedi šetnjica Tokijom i upoznavanje ljudi i običaja...
Bez puno priče, po principu skitam se i snimam...
Prvo Akihabara s elektronskim dućanima i maid-kafićima...
Vure po 3000 jena
What a fuck...
Nakon nekog vremena čuđenje je nestalo i shvatio sam da se to ovak ovdje nosi...
o jes, čak i muški...
pankeri
ovakva moda tjera te da zapjevaš od muke...
...ili odeš na pivicu u birc gdje se konobarica oblači kak ti želiš,
ali ne poslužuje pivo prije 6 popodne, mamicu joj....
Ovo gore je plac u Asakusi (ispred hrama Senso-ji), mjesto za preporučit za šoping ili isprobavanje domaćih specijaliteta...
djevojčica u kimonu...slatkica mala...odmah sam poželio i svojim curicama nekaj takvog kupit...
svadbeno slikavanje kod hrama Meiji, svi su mi nekakd preozbiljni i namrgođeni...
Ajmo dalje...
Takeshita street u kvartu Harajuku... Nešto ko naša Konjščinska...
roba za ljudove...
...i roba za cuckove...
Slijedi Shibuya...
navodno zabavna četvrt...
ovđe se nosi visoka moda i buja noćni život...
mala gužva na križanju
Patchinko bolesnici
suvenirnica
Inače, za suvenire je super dućan Oriental Bazaar. Ulica Omotesando. Inače je tamo sve puno dućana s poznatim markama. Mene je osim suvenirnice oduševila robna kuća na pet katova, a sve za djecu. Joj, da su moje Petra i Josipa ovo vidjele...
Šoping centara inače ima ko kenje. Dok su neki svršavali zbog silne elektronike i odjeće, meni se svidio Ginza Food Garden, u sklopu najveće robne kuće u Ginzi.
Tamo smo našli i možda najskuplju govedinu na svijetu. 600 grama za 15.750 jena. Skoro 100 eura. Kila dakle košta oko 166 eura. U čemu je tajna. Kravetina dolazi s posebnih farmi na kojima krave između ostalog masiraju i daju im piti pivo. Na takav život ne bi se požalio nijedan čovjek, a kamoli krava. Ne znam kak ih na kraju likvidiraju, jel isto nekom nježnom metodom...
Ova govedina dobar je uvod u sljedeće poglavlje tokijske priče.
Hrana???
Zaslužuje zaista tri upitnika, jer mnogo puta nisam imao pojma kaj jedem. Al' s obzirom da sam iz porodice humanusa žderitisa, sve sam probao... I preživio sam... Čak sam i dobio koju kilicu...
Kolega iz Srbije sa svojim lunch paketom
Ovo su navodno jegulje. Navodno...
Moja porcija
Nije loše, ali ipak sam okus morao isprat s pivom. Dva, tri, četiri...
Sa štapićima baratam ko samuraj, mogu i operacije izvodit
Smješak je iskren. Nakon što sam popio vrući sake i ledeno pivo, sve sam mogao jest...
Čak smo i sami kuhali, u Maimonu na Roppongiju...
Posljednja japanska večera. Restoran Shabuzen. Specijaliziran za shabu-shabu.
Nije to ona skupa govedina
Dakle, da zaključim - dobro se jelo...
Naravno da se i dobro pilo. Japanska piva, bar ona koja sam probao, odlična su...
Što još ne spomenuh. Prijevoz po Tokiju?
Najjebolji je metro. I jeftin je.
Ni taksiji nisu skupi, ali ima dosta glupih starih taksista koji ne znaju beknut engleski, a dosta njih ne zna čak niti latinično pismo, pa se mo'š jebat kak ćeš mu objasnit kud želiš ić. Ako uopće znaš kud želiš ić. Ja i moja ekipa imali smo sreće jer smo stalno furali neke prevoditeljice s nama, to nam je spasilo život. Inače bi bili izgubljeni u prijevodu.
Dosta Tokija. Sjedoh u Shinkansen, superbrzi i superskupi vlak te krenuh prema jugu.
A kud idemo? Prijevod molim.
Hvala. Ajmo u Kyoto. 450 km. Dva i pol sata.
Novi post za dva i pol dana...
Post je objavljen 06.11.2007. u 15:15 sati.