Marketing
Mali i tehničar!
Nije baš da se najjasnije sjećam, ali mislim da je to bilo negdje 1977. ili 1979., kad me pokojni dida odveo na dječju priredbu u bivšem domu JNA povodom dana tenkista ili čega već (onda nije bilo Miffy, Munjevitog Jurića, a bogami ni PS3), gdje je hrpa klinaca izvodila neke gimnastičke kerefeke.
Uglavnom, komunistička preseravanja, par salta, kolutova i sličnih pizdarija, ali u spoju s nečim prekrasnim, kečkastim i ogromnookim u trikou što me dvaput pogledalo – dovoljno da se jedno lijeno dijete potpuno oduzme i odluta u mislima jako, jako daleko.
Došao sam doma i mam pokušavao skakutat, hitat se po tepihu i neuspješno radit zvijezde (čudi me kako Tuki tu figuru nije preimenovao), što je u izvedbi jednog prosječno debelog i natprosječno lijenog kikića vrlo neartikuliranih pokreta i udova čvrstoće Životinjskog carstva izgledalo otprilike jadno.
Kad sam i sedmi put opizdio nečim u ormar ne napravivši ono što je bila radila curica u trikou, dakle, moja prva ljubav, sjeo sam na pod i rasplakao se.
Pitao sam didu – „Jebate, pa kak da zbarim onu gimnastičarku? Kak da joj budem faca? Ko hoda s takvim savršenim curama?“
A dida je mudro odgovorio, možda ne baš tim riječima ali otprilike – „Odlikaši, mali moj...“
E sad, ne znam jel to kasnije preraslo u vic, ili je taj vic dida već bio čuo, ali ga ja baš i nisam shvatio.
Odnosno, shvatio sam ga preozbiljno i počeo gutat knjige.
Doslovno.
Tri do četiri tjedno, s nezaobilaznim zaobilaženjem lektire, koju kao da su birali teži debili i stavljali mi kretenizme poput „Divote prašine“ i slične gluposti pod obavezno.
Nakon biblioteke Vjeverica i Jelen, stigle su i ozbiljnije stvari poput Agathe, Horvata, Tribusona, ranog Pavličića, Škvoreckog, Kundere, Hessea...
I bio sam odlikaš.
I nisam fukal.
I ne da me nisu htjele one koje sam ja htio, nego su me ignorirali i gabori.
Što i nije bilo nelogično jer sam bio grbava deformirana masa od 90 kila koja je samo htjela lajat o knjigama i televiziji i redovito dolazila među tri zadnja na trčanju i pretežno neuspješno služila za ometanje protoka lopte u gol na tjelesnom....
Nastavak, kraj, arhiva i još puno toga na: www.ribafish.com
Živio Tehnički muzej!
Vlak, iliti tu-tu
By ribafish
Avion koji, zloćko, ne leti kad pušeš u njega
By ribafish
Didi. Iz sabora mi ne odgovaraju na molbu da se automobili od sad zovu didi, jer tako želi moj princ...
By ribafish
Tramvaj – i opet tu-tu.
By ribafish
Helić – ostao je bez riječi!
By ribafish
Svijet je ljepši kad se promatra odozgora.
By ribafish
Leti leti...
By ribafish
...tataaaa
By ribafish
Standardna olimpijska disciplina guranje kifle tati u nos!
By ribafish
Sine, ovo ti je toposf... Trofo... Topro... Ma mi smo ti tu dole...
By ribafish
Veliki didi polako počinje zvučati kao Mion...
By ribafish
Oću sladoleeed! Makni me od ovih pčelaaa!
By ribafish
Bonus tracks:
Najsretnije biće na svijetu dok mama shoppingira u Milleru.
Poludi kad prođete ispred njega i pravite se da vas je lupio.
Sunce tatino krvožedno...
By ribafish
Oko jastrebovo je uočilo nešto nesvakidašnje i pustilo suzu. Laški Golding iz 1972!!!
By ribafish
Ok. Nekad se drukčije radilo s rendgenom. Ali zar baš ovako!?
By ribafish
I na kraju, zasluženi odmor.
By ribafish
Uglavnom, jebeš sve države svijeta, sve tekme i sva putovanja za onaj divni trenutak kad vidiš kako se tvoj genetski kod davi u tvojoj sarmi...
Fotke: Krtezi of Miha!
Nastavak, kraj, arhiva i još puno toga na: www.ribafish.com
Post je objavljen 06.11.2007. u 09:01 sati.