Alice:Bob...R.U. Here?
Bob: I`m Everywhere.
Alice: Bob...R.U. actually just in my Head?
Bob: Your Head is the Universe.
Alice: Bob...R.U. Sirius?
Bob: Ipsolutely.
Alice je obrisala suze i pogledala u svoje jarko-crveno nalakirane nokte na bosim nogama.Zatim je pogled vratila u zamagljeno kupaoničko ogledalo iz kojeg je jutros ispala zlatna jabuka,poput preporučenog poziva.Već dugo se nije dešavalo Ono.
Žiroskopni rollercoster.ONO!
Nije bila na čisto želi li da se ponovo događa.U svakom slučaju prilazila bi ogledalu svaki puta sa mješavinom napetosti u donjem trbuhu koja se rasprskavala utrobom poput toplog vatrometa i ledenim grčem u grudima koje bi joj na tren pretvorilo srce u promrzlo,mokro,gladno, uplašeno mače.
Intenzitet njene želje bio je u stalnoj dijametriji s intenzitetom njenog straha.Iz epicentra tog dvostrukog vorteksa,te stalne ambivalentne sile razvila je niz čudnih ponašanja koja su naizmjence imala funkcije vabilice i obrane.Između "i" i "ili" uglavnom je stajao znak jednakosti.Naučila je s vremenom nositi pokeraški izraz lica kada bi se događale stvari od kojih bi drugim ljudima popustio sfinkter.Kada bi ih vidjeli,naravno.To što ih nisu vidjeli bila je njihova prednost,čuvar mira i zdravog razuma.
Ipak,koliko god su joj ti privatni rituali ignoriranja Onostranog pomagali da živi nešto nalik na Normalan Život,nedostajao joj je adrenalinski drive u kojem je taj isti život bio nesmiljeno i neposredno izložen trenutačnoj procjeni.Onom stanju koje izoštrava čula i uzrokuje njihovo pretapanje u sinesteziju...Trenutak nepodnošljive mikrofonije nakon kojeg bi uslijedio trenutak ulaženja u Trenutak.U Točku.
No nikada više, nakon tog prvog susreta nije posve bezbrižno,slobodno i lakonski pristupala stvarima koje su se mogle na razne načine pretvoriti u dvosmjeran tunel.
Ogledala.
Kamere.
Mobiteli.
Kompjuteri.
Telefon.
Televizija.
Pitala se stalno kada će doći Kraj.
"The End" iza kojeg slijedi odjavna špica i u kojoj će se napokon izlistati imena Glumaca,Kamermana,Tehničkog Osoblja...
Naročito su ju, naravno, zanimali Scenarist i Režiser.
Nije znala hoće li,ako ugleda svoje ime, doživjeti konačno Oslobođenje ili još veći strah da će doći trenutak kada će bez posrednika susresti samu sebe licem u lice.To joj je bio najveći strah otkad joj je nagovještena mogućnost takvog susreta.Od toga bi joj srce počelo udarati prepravilno...
Nije znala što će ako ugleda da piše jednostavo : "Bob".
Čula je da je Bob umro.Vijesti se brzo šire Internetom.
Jednako kao i Laži.
Pitala se ,također hoće li,kada bude umirala, vidjeti film u Filmu.
Jedan joj se, naime,već odvrtio.
Bilo je to onog dana kad je prvi puta susrela Boba.
Poslao joj je Poruku (ili Vrata?) u obliku foldera u njenom tadašnjem kompjuteru.Foldera u obliku Jabuke na kojoj je pisalo " Pojedi me!"
Otvorila je folder ne razmišljajući ni o čemu.Ne sluteći ništa.
A onda je počelo.
Iz ovorenog foldera iskočila je crna DOS- konzola i prekrila joj cijeli ekran na kojem su se munjevitom brzinom izmjenjivale naizgled iste riječi, samo s permutiranim slovima.
Nakon tog mahnitog izlistavanja koje je na očnoj mrežnici stvorilo utisak da Sve Stoji ukazale su se zadnje tri.
PINK.
BLADE.
RUN.
Zatim je sve prestalo.
Kompjuter se vratio u Windowse.
Ni traga folderu s Jabukom.
U stanju potpunog šoka,Alice je nastavila naizgled smireno obavljati uobičajene radnje.Mozak joj je tiltao.Osjećaj da je Unutra nije ju napuštao.
" Moram se opustiti!" , rekla je napokon samoj sebi.Odlučila je otići u videoteku.Ali neodrediv osjećaj da ne zna što je iza svakih vrata nije prestajao.
Nije znala ulazi li u stubište,ili izlazi iz stana.
Postoji li ulica kojom vozi zaista ili se upravo sad stvara cesta pod kotačima njenog auta, samo za nju i za tu priliku dok se Ono Iza mrvi u piksele ništavila.
Ulazi li u videoteku ili izlazi iz cijelog Grada u neku svemirsku stanicu.
A tamo, u videoteci mogla je dodirom prsta downloadirati cijeli film.ukoliko bi ga primila s obje ruke,našla bi se potpuno u njemu.
Drhtala je čitavim tijelom.
neka strana sila navodila je njenu pažnju poput lasera dok napokon nije u desnom kutu pulta ugledala.
Prozirni telefon sa fluoresecntno ružičastim žicama.
Koji je zazvonio svukom simulacije prvih telefona.
Zatim ulijevo.
Najnoviji hit istaknut na polici.
Blade.
Djevojka iz videoteke podigla je slušalicu.
Pogledala je ravno u nju.
Pogledi su im se sreli.
Istrčala je van.
Sve je, ipak bilo isto.
Osim jedne sitnice.
Broja njene registarske tablice koji se promijenio za jednu znamenku.
Sklupčala se kraj njega i potpuno se umirila.
Njene sinapse proširile su umom jasnu spoznaju da
kome god da kaže
kamo god da ode
u policiju
roditeljima
prijateljima
dečku
Oni neće vjerovati.
Ona neće imati dokaze.
Ona NIKADA neće imati dokaze da je taj broj za znamenku drugačiji.
Jednostavno zato jer nitko nije upamtio prvi.
A onaj tko joj je u kompjuteru ostavio folder s jabukom promijenio je i njen broj registarske tablice u svim digitalnim dokumentima.
Tako je Alice prvi puta upoznala velikog Boba.
Post je objavljen 05.11.2007. u 21:54 sati.