Tamnica. Mračno i strašno mjesto na kojem zasigurno ne želite biti (osim ako ste Slytherini). Dakle, nakon što smo završili sa satom Povijesti magije krenuli smo prema Tamnici. To hladno, crno i pomalo jezivo mjesto mi se ujedalo u kožu. Mrak i samo mrak, tek pokoja baklja što je zračila svjetlošću. Lucy i Adrian su samo prošli kroz dugi hodnik Tamnice, zato što nisu htjeli zaraditi kaznu. Ali, ja sam osjećao neku čudnu i jezivu vibraciju. "Hajde, Hugo, zakasnit ćemo .....", požurivali su me Lucy i Adrian. Stigli smo do učionice i ušli ...... "Vau .....", prozborila je Lucy kada smo ušli. Došli smo u svijet kemije. Tikvice, čaše, epruvete ... Crvene, zelene i narančaste tekućine raspoređene u striktni redoslijed na ormarićima, kotlići, raznovrsna bilja i On okrenut prema ploči, sjedeći u svojoj uredskoj stolici, tako da Ga nismo vidjeli. Svi prvogodišnjaci su ušli, dok smo Adrian, Lucy i ja gledali svu tu "zbrku". Sjeli smo u treću klupu, a kada su se svi utišali prozorio je. "Nadam se da ste se smjestili, jer danas krećemo s otkrivanjem tajni čarobnih napitaka ....", zastao je da bi se okrenuo u svojoj stolici da bude okrenut licem prema nama, "kotlića", nastavi on, "te, raznovrsnim čarima čarobnih napitaka ....". Okrenuo se. Bio je to najtajanstveniji čovjek kojega sam ikada vidio. U njjegovim očima skrivenim strogima naočalama vidjela se mističnost. "Moje ime je Septimus Bacon ...". Septimus ..... Tamna put, crna kratka kosa i čisto glatko lice. Bio je drugačiji, neobičniji od drugih. Sat smo proveli u tišini slušali profesorova tumačenja i predavanja. Svi smo nekako bili očarani. Neko posebno držanje i jedan tajanstveno-zagonetan ton tjerao nas je da preispitujemo svoje mozgove. Lucy i Adrian su stalno gledali u njegove oči. Privlačile su nas. Kao ocean mistike koji samo što nije zapljusnuo u dugačke trepavice. Trgli smo se. Naglo je prestao i brzo izišao kroz teška drvena vrata. "Ok, što je sad ovo bilo ?", priupitao je začuđeno Adrian. "Ne znam, možda mu je bilo loše ili tako nešto. Stvarno ne znam.". "Dečki, da li se vama sta učinio malo čudan, onako, neobičan ?", upitala je Lucy potiho, veoma neobično za nju. Uvijek je bila sretna, a sada malo potresena. Adrian je samo gledao u prazno i šuti. Meni se u glavi vrtjela slika onih očiju, onih mistično-plavih očiju u koje sam bio zadubljen, zbog ne znam kojega razloga, sve su nas privlačile. Meni je bilo pomalo i neugodno što sam razmišljao o nečijim muškim očima tako dugo, mislim da nas je sve bilo. Prošao je duži niz minuta dok napokon nisam upitao šutke-zadubljen Adriana i Lucy nešto, bilo što, samo da prekinem šutnju. "I, kakvi su Vaši prvi dojmovi u Hogwartsu", priupitao sam sretno. "Pa .... Meni veoma dobri, Hogwarts je sve ono što sam zamišljala i očekivala, pa i više, ali, muči me profesor Bacon. Nešto ne valja s njim. "Da, nastavi Adrian, "nekako je .... Hmmmm, ne mogu to opisati i objasniti ....". Šutjeli smo i šutjeli, svi su učenici šutjeli, a ja sam opet ponavljao sliku očiju. Bila je to mješavina duboke plave i akvamarina. Hmmm, akvamarin. Moja najdraža boja. Probao sam razmišljati o "Povijesti Hogwartsa". Knjiga koju sam pročitao već nekoliko puta, zapravo trebao bih opet, da provjerim neke stvari. Hogwarts. Mistični dvorac 1000 godina star. Četiri doma - Griffindor, Hufflepuff, Ravenclaw i ...... nemoj ga zamišljati ...... Slytherin. Ta hladnokrvna zmija na tom užasno-hladnom zelenom polju. Uvijek sam se ježio tog grba. Taj grb mi je bio enigma. Hogwarts mi je još uvijek bio enigma, iako sam pročitao "Povijest Hogwartsa" i to nekoliko puta. A onda se odjedanput između mene i Lucy stvorio neki duh, neko sitno stvorenje. "Joj, ne ..... Peeves", uzdahnuo je Adrian. Peeves odjeven u mali kaputić i hlačice, Peeves, mali i usput ogavan. Prvo se je uzdignuo iznad Adrianove, Lucyne i moje glave te nas počeo gađati nekim bobicama, koje kada bi udarile ispustile neki ogavno-smrdljivi miris. "Joj, ne ..... Bobice smrdljivice ....", viknuo je Adrian. "Hehehe, mali, malecki prvašići, hehehehe .....", satlno se smijao Peeves. Onda je Peeves uzeo Adrianove, Lucyne i moje knjige, te počeo paradirati s njima u zraku. Žonglirao je, glupirao se, te ih bacao. "Peeves, vrati nam knjige .....", "Peeves, hajde, odmah ..." .... Ostali učenici samo su gledali prema zraku, a nekolicina njih otišla je van učionice. "E, sad je stvarno dosta ....", izvadio sam štapić, dugački, smeđi, elegantni i rekao "Ovo si stvarno tražio ....", te rekao čarobne riječi : "Imobulus .............". Peeves je ostao u transu lebdjeći u zraku. Ostali učenici samo su gledali prema stropu gdje je bio Peeves. Tek se sada primjetilo koliko je bio ružan. Ogromnoga nosa sa sitnim očima i kiselog izraza lica, osim sada. Sada je bio u stanju šoka. Ravenclawi su me začuđeno gledali. "Ali, mi to nismo još ni učili", došaptavali su se .... U tom trenutku kroz teška vrata ušla je profesorica McGonagall ...
Post je objavljen 05.11.2007. u 14:46 sati.