Kako nekome objasniti.
Jednom prilikom sam u provali egzistencijalne krize rekla svom ocu da nema ništa smisla, što bi svijetu značilo da ne postojim, da je ljudski život toliko jebeno malen i nevažan i da su sve emocije sporedne i jadne i da nema smisla živjeti ako ne vjeruješ u zagrobni život, jer svemu dođe jebeni kraj.
Mrzim krajeve više od svega. Ne, bojim ih se. Bojim se činjenice da knjiga ima kraj, da sve priče imaju kraj, da se digitalni sat na dvdu svakom sekundom bliži kraju.
Krajevi nemaju smisla i tužni su. I užasavaju me.
Da ne digresiram, otac mi je odgovorio da jednom svijetu neće ništa značiti, ali da će njemu značiti više od svemira, da me voli više od svega što postoji i ne postoji i da bi njemu moj prestanak postojanja značio prestanak postojanja svemira i svega.
Bio je pomalo nerazuman, no to je toliko prekrasan odgovor i tada još nisam shvaćala koliko je lijepo da imaš nekog, makar roditelja, da te ovoliko voli, ali me pogodila ta jedna bolesna spoznaja koja mi je obilježila shvaćanje sve otada do sada.
To da su ljudi sami po sebi svjetovi. Ima ih koliko je ljudi.
Da ljudske emocije samim ljudima koji ih proživljavaju znače sve.
Recimo. Surfaš internetom i nailaziš na slike raznoraznih emača i blogove na kojima oni ispovijedaju svoje frustracije i život im znači što..ih neki dečko ne pogleda, dobro nije sada bitno, bitno je da su hipotetski, tužni.
Sad, nama promatračima to apsolutno ništa ne znači zato što mi ne proživljavamo te emocije, podsmjehujemo se, imamo mi svoje brige.
Ali isto tako, da je suprotno, da netko gleda naše emocije, isto bi rekao isuse daj ne cmizdri.
Ali nama to znači sve. Mi jesmo naša proživljavanja, naš svijet je jednak našem iskustvu. I svako odnošenje bez poštovanja prema tome je najgori grijeh koji postoji.
Kada se odnosiš s visoka prema nekome, kada ga vrijeđaš, kada bilokome naznačiš da smatraš da je njegov svijet manje vrijedan...ubijaš.
Kada nekog svedeš na jednu jebenu osobinu iako je svaki čovjek toliko poseban i prekrasan sam za sebe, kada ga svedeš na "lažljivac", ubijaš. Sve osim te jedne osobine.
I to je tolko. Jebeno. Odvratno.
Kad nekom kažeš da umre, ubio si jedan svijet. Jer znači da ti više nije stalo do njega, dakle ubio si ga u svom svijetu.
Kad nekom kažeš da je jebeno jadan i da se sabere, ubijaš njegovo poimanje svijeta.
Sad, osjetljivost na pojedine stvari i jačina karaktera je tu drugo, emocije su tu i stvarne i sada.
Kad cura ispred tebe u razredu plače jer je izgubila nešto prekrasno, ti si misliš joj jadna, ali zapravo nemaš blage veze o njenom svijetu i zašto plače. A kad ti to proživiš i shvatiš koji je intenzitet plakanja i proživljavanja svega i da zapravo NIJE beznačajno...to je nešto sasvim drugo.
I KAKO
da onda nekom objasniš da ti znači cijeli svijet
Kako nekom objasniš da jednom riječju može srušit apsolutno sve jer on je ti i ti si on i jednom malom zamjetkom počiniš masovno ubojstvo i kako objasniš da je tolko jebeno teško
udahnut i ustat se i prestat plakat i da ti treba tolko nadljudske jebene snage da skužiš da će sve proć.
Kako nekome dočaraš svoj svijet. Nikako?
we got love and hate it's the only way.
Imajte poštovanja. Prema tuđim životima. Nisu prazni- nisu suhi i jadni, postoje, i nekom nešto znače.
I da. Pročitam sad ovo i skužim da zvuči tolko jebeno stereotipno i ljigavo isuse majko mila
Sve zvuči stereotipno i ljigavo nema druge
once i wanted to be the greatest?
Post je objavljen 04.11.2007. u 23:20 sati.