Stoljećima su muškarci definirali žensku seksualnost. Oni su sve trebali znati i razumjeti, a to im je dalo pravo i da donose pravila. Žene su odrastale čekajući prinčeve, izbavitelje, spasitelje... željeni muškarac uvijek je bio heroj koji nemoćnoj ženi pruža zaštitu od okrutnog svijeta (kojim on upravlja).
Najveća ženska vrlina bila je «čistoća» i nevinost. Stidljive, nevine i plahe žene nisu trebale razvijati razum i razbor, nego se učiti submisivnosti pod krinkom ljubavi.
Ljubav, ta najmističnija i najopjevanija emocija, toliko puta je bila zloupotrebljavana. Dok se žene učilo da voljeti znači davati, predavati se, podavati se, muškarce se učilo da ta ista ljubav znači uzimati. Na njemu je bilo da uzme ono što želi, da zahtjeva, da traži, i bio je naučen to i dobiti. Njene potrebe nisu bile primarne, seks je bio njena bračna dužnost, a ne nešto u čemu je mogla uživati poput njega. Žena nije mogla prakticirati seks s kim je htjela i gdje je htjela, ako ništa bila je sputana društvenim pravilima, onim nepisanim pravilima koja su donosili muškarci. Svaka otkrivena ženska seksualna aktivnost koja nije bila «po pravilima» bila je sankcionirana.
Takav zdravo-za-gotovo podređeni položaj žene možda najbolje ilustrira Ibsen. U njegovoj «Kući lutaka» Helmer govori: «Ti si prije svega supruga i majka», a Nora mu odgovara: «Ja u to više ne vjerujem. Vjerujem da sam prije svega ljudsko biće kao i ti. U svakom slučaju pokušat ću to postati.».
Još je Emile Durkheim tvrdio da brak nije jednako koristan za obje strane koje u njega ulaze. Prema Durkheimu brak ženi nije potreban niti koristan koliko muškarcu. Žene često izražavaju zadovoljstvo svojim brakom ili vezom bez obzira na objektivno izračunate dobitke i gubitke, što bi moglo biti posljedica odgoja koji ženama govori da se moraju tako osjećati.
Danas se stvari za žene ipak mijenjaju nabolje. Seksualnost, osobito ženska, više nije taboo. Većina žena uspjela je stvoriti vlastiti identitet i mimo «kuće lutaka». Ne poznajem niti jednu ženu koja bi svjesno pristala «leći u pepeo» i glumiti pepeljugu čekajući princa. Seksualna revolucija šezdesetih promijenila je mnoge stavove o seksualnosti i oslobodila nas lažne nevinosti.
Naravno da svaka dobra promjena, pa tako i ova, ima i svoje loše strane. Muškarci kao vizualna bića gledaju svijet kroz seksualni kontekst, a kada žene to ne mogu one su frigidne kučke i naravno, imaju problem. Kada to mogu i kada svoju seksualnost ističu slobodno i prakticiraju je kao i muškarci, onda su kurve... ipak ovakvi stavovi su u manjini.
Spolne predrasude će uvijek postojati. Sami ih stvaramo i podupiremo. Primjetila sam da bi mnogi muškarci još uvijek radije oženili Pepeljugu, nego Noru. Poprilično su razočarani kad otkriju da žene sve manje i manje traže princa u kojeg će se smrtno zaljubiti tako da mu mogu prati čarape, rađati djecu i čistiti dvorac, a sve više traže dobar seks. Ljubav? Žene su ljubav konačno uspjele odvojiti od seksa i shvatile su da to nije jednosmjerna ulica u kojoj samo daju, a ništa ne primaju.
Nitko više ne vjeruje da je Pepeljuga živjela sretno do kraja života...
Post je objavljen 04.11.2007. u 22:30 sati.