Jadni nemir
Cijelo popodne sjenka na mom licu,
cijelo popodne izludjela zvona.
Ispod mog prozora su prošla
mrtvačka kola;
vidio sam desnu stranu lijesa
i na njoj pisano slovima od zlata:
"sedamdesedet pet godina stara".
Poslije sam dugo mislio.
Ipak ima izvjestan red, neki:
jest bijedno živjeti i trudno
čovijeku na ovoj zemlji,
al konačno dodje svakom njegovo
dobro popodne, kad vrijedni rodjaci il gradska općina
isprate histeričnim zvonima za plač
i sahrane naših stotinu laži:
onda nam dušu-valjda-smiri Bog,
a za tijelo se pobrine crv.
Olovno popodne:
i crv pod zemljom radi
i Bog na nebu, on gradi,
al čovijek na zemlji strada;
mi zalud zidamo toranj do neba,
mi zalud skidamo Boga s neba,
mi zalud silazimo u srce zemlji,
mi zalud gazimo crva pod zemljom,
nas čeka stalno naše popodne
i jauk zvona i Bog i crv.
Cijelo popodne sjenka na mom licu,
cijelo popodne zvone neka zvona.
Post je objavljen 04.11.2007. u 19:51 sati.