*Sve me boli. Ja sam propala alkoholičarka. Gorjet ću u paklu. Nema mi spasa.
Ja volim svoj život.
*Kako mi je glava prazna. Ja više ne napredujem, ja nazadujem nevjerojatnom brzinom. Ma prije nekih možda godinu dana sam sama sebe morila sa dubokim, moralnim i bitnim pitanjima, a pogledajte me sad. Kad bih se bar mogla pohvaliti da sam samo došla do spoznaje da se život ne treba preispitivati, nego se treba živjeti. Nisam.
*Da li je prestanak preispitivanja same/og sebe označava i kraj bilo kakvog razvitka? Kraj postojanja, barem mentalnog kao takvog?
Emocije su tu, ali ih ne preispitujem vise. Jesu li manje vrijedne?
Moral mi nikad nije bio visoko na listi prioriteta, nestaje li negiranjem?
*Kad pada zvijezda, pada samo mali komadić nekog kamena koji je neki tamo po redu od Sunca. Padajući, probija se kroz slojeve atmosfere i počinje gorjeti. Akcelerirajući, gori sve jače i jače.
Najčešće, ni ne padne, samo izgori.
Mora li me biti strah?
Propadam li prebrzo? Čemu padati ako ni ne osjetim udar dna?
Sjećam se mladenačkih svojih buntova. Htjela sam vrištati na ulicama i derati se u prozore, i pljuvati po bijelim Mercedesima.
Više ne. Buka ima toliko ljepših oblika. I ja je ne moram više proizvoditi.
*Tople naranče se griju na radijatoru. Stiže zima. Volim zimu, i snijeg. Volim se zimi grijati i jesti naranče. Volim da me zimi griju i hrane narančama.
Daša, ne smiješ zaboraviti!
Zeleno lišće obasjano reflektorima na crnoj noćnoj pozadini kod Staroga grada.
Pitanje «Odakle si ti?» u Makijevim očima.
Kolektivnu svijest.
Zabavu.
Sluša se: Incubus – Paper shoes
Želi se: ipak malo više
Osjeća se: osjećaj šalice čaja.
Post je objavljen 04.11.2007. u 19:16 sati.