Misao koja me u posljednje vrijeme zaokuplja jest pitanje našeg praktičnog zajedništva. Premda se nazivamo braćom i sestrama, te ispovijedamo međusobnu ljubav i zajedništvo, naši životi često odaju ponešto drugačiju sliku.
Posebno bih se osvrnuo na praktična pitanja našeg zajedništva u svakodnevnici, točnije, u okvirima naše lokalne crkve.
Zamjetio sam da su mnogi od nas veoma gorljivi kada je u pitanju slavljenje: tako spremno dižemo ruke i slavimo veliku milost Gospodnju. I to je nešto zaista lijepo – dobro je uvijek i u svakoj prilici proslavljati Boga. Posebno bih naglasio ovaj dio 'u svakoj prilici', jer proslaviti Boga treba ne samo ustima već i djelom. Da to nije ništa novo, već nešto s čime su se susretali i borili vjernici i u prvoj crkvi svjedoći nam i Božja riječ. U Jakovljevoj poslanici čitamo jasno upozorenje:
'Ali budite izvršioci riječi, a ne samo slušaoci koji zavaravaju sami sebe!' (Jak.1:22)
Nažalost, mnogi su među nama koji svoj život s uskrslim Kristom svode na ushićeno pjevanje za vrijeme slavljenja i podizanje ruku, te primanje tjedne doze duhovne hrane putem propovijedi. Onoga časa kada bogoslužje završi, jednako kao i prije nego li započne, sva čarolija svetosti nestane kao da je nikada nije ni bilo.
Gospodin nas, pak, poziva na mnogo više.
Osim što nas je pozvao da budemo njegovi učenici, pozvao nas je i da budemo njegove sluge. Sluge, znamo, brinu o interesima svoga gospodara. Tako smo i mi, svjesni da nas Krist ljubi, pozvani paziti jedni na druge i brinuti za one koji su u potrebi.
No, koliko nas je uistinu voljno obratiti pažnju na potrebe drugih?
Koliko nas je koji poput slijepca prolazimo pored onih kojima smo pozvani poslužiti?
Sinoć sam, nakon večernjeg bogoslužja otišao kratko prošetati sa svojim sinom i jednim dragim bratom iz crkve. Dok smo ulazili u trgovinu kupiti kolače, primjetili smo s druge strane ceste jednog brata kako čeka na autobusnoj stanici. Mahnuli smo rukom prema njemu da mu se javimo, ali nas nije vidio. Kada smo izašli iz trgovine njega tamo više nije bilo.
Vračajući se zatim polako prema crkvi i mjestu gdje sam parkirao automobil, razgovarali smo o tom bratu i o tome kako on vec neko vrijeme žurno odlazi pred sam kraj bogoslužja. Obojica smo osjetili zabrinutost i ustanovili da smo osvjedočeni kako je naš dragi brat u velikoj potrebi.
No, istovremeno smo shvatili jednu poražavajuću činjenicu: iako smo imali izvrsnu priliku prijeći ulicu i porazgovarati s njim, mi smo odabrali slijediti svoje unaprijed zacrtane planove. Ne kažem da smo mogli tko zna što učiniti. Možda je sve što smo mogli bilo pokazati mu da nije sam i da nam je stalo do njega. No, ponekad je i samo to dovoljno da se netko makar na trenutak osjeti bolje. Ali, mi nismo uradili ništa, i to je upravo ono o čemu govorim.
Kakvi smo mi to krščani?
Gdje je bila Kristova ljubav u nama u tom trenutku?
Postoji još jedan stvaran problem usko povezan s ovim, na koji želim skrenuti pažnju.
S vremena na vrijeme svatko od nas dođe u priliku zamjetiti kod nekog brata ili sestre nešto što mu se ne sviđa. Možda je to neka nespretno izgovorena riječ koja zaboli, možda je to nekakvo neprimjereno ponašanje ili kakav razotkriveni prijestup ili čak grijeh.
Kako reagiramo na tu situaciju?
Opravdavamo li ili osudjujemo?
Ljubimo li ili dozvoljavamo sebi da se postavimo za suca koji prosuđuje odgovornost dotične osobe i možda čak i odgovornost starješinstva i pastora ako je takvoj osobi dopušteno da vrši nekakvu službu?
Posljedjih sam mjeseci imao priliku čuti dosta zamjerki na račun nekih ljudi iz naše zajednice, a pojedini su komentari išli tako daleko da su neki među nama proglašavani licemjerima i grešnicima.
Već i površna analiza nedvosmisleno pokazuje da upravo te osobe koje iznose zamjerke imaju stvaran problem koji ih prječi da jasno i trezveno sagledaju stvari o kojima govore. Na koncu, sve su te primjedbe izgovorene 'iza leđa' onih na koje se odnose, što zorno svjedoči o pravom stanju stvari.
Točne ili netočne, ovakve optužbe nanose trostruku štetu:
- pozlijeđuju one koje ih iznose,
- opterečuju i truju savjest onih koji to slušaju,
- i nanose zlo i onima kojima su upučene.
U ovakvim situacijama moramo biti veoma oprezni i mudri. Valja se stoga najprije prisjetiti tko smo. Riječ Božja za nas kaže:
'Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo na ljudsku mudrih, mi mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih.' (1.Kor.1:26)
Dobro je imati na umu da nasuprot nas stoji Dijete Božje, naš brat ili sestra te da se od nas očekuje da pristupimo u iskrenoj bratskoj ljubavi čak i kada trebamo iznijeti ozbiljan ukor.
Uistinu, nismo pozvani na osudu, već na ljubav i mudrost, kao što kaže Pismo :
'...i pazimo jedan na drugoga da se potičemo na ljubav i dobra djela.' (Heb.10:24)
'Slabog u vjeri primajte u svoje društvo bez osuđivanja različitih mišljenja! (Rim.14:1)
'Tko si ti da sudiš tuđem sluzi? Ili stoji ili pada, stvar je njegova gospodara, a stajat će jer ga Gospodin može tako držati.' (Rim.14:4)
Božja Riječ poziva nas ne samo da iskažemo ljubav nego i da budemo jednodušni. Ponekad ćemo se susresti sa veoma neugodnim reakcijama onih kojima pristupamo, ali i tada moramo odgovoriti u ljubavi. Ovo je zasigurno jedna od najtežih stvari u našem krščanskom životu, no sasvim sigurno nikome od nas nije nedostižna.
Evo što nam Bog poručuje o tome:
'Na kraju, svi budite jednodušni, puni suosječanja, bratske ljubavi, milosrđa i poniznosti.' (1.Pet. 3:8)
'Blagoslivljajte one koji vas proklinju: blagoslivljajte, a ne proklinjite. Radujte se s onima koji se raduju! Plačite s onima koji plaču! Budite istog osječaja jedni prema drugima!' (Rim.12:14-16)
Moramo biti potpuno svjesni da ako dozvolimo sebi da osuđujemo jedni druge, dolazimo u sukob sa Bogom:
'Ako tko umišlja da štuje Boga, a ne zauzdava svoga jezika, štoviše vara srce svoje, njegovo je bogoslužje bez ikakve vrijednosti.' (Jak.1:26)
Ovo je nešto čemu bih želio posvetiti malo više pažnje.
Način na koji govorimo drugima i riječi koje izgovaramo veoma su važni. Mi nosimo teret odgovornosti za svaku riječ koju izgovorimo, a mnoge riječi koje nepažljivo izgovorimo mogu ostaviti drugačiji dojam od onoga koji smo htjeli, a ponekad mogu čak i povrijediti sugovornika.
Koliko je to zbilja važno upozorava nas Božja riječ na više mjesta. Meni najdojmljiviji stihovi oni su iz Jakovljeve poslanice:
'Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo. Ubacimo li uzde u usta konjima da ih sebi upokorimo, upravljamo i cijelim tijelom njihovim. Evo i lađa: tolike su i silni ih vjetrovi gone, a neznatno ih kormilo upravlja kamo kormilarova volja hoće. Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može ponositi.
Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik - zlo nemirn:, pun otrova smrtonosnog - nitko od ljudi ne može ukrotiti.
Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati!' (Jak 3:2-10)
Koristim stoga ovu priliku sve nas zajedno pozvati da obratimo malo više pažnje jedni na druge, da budemo svjesni potreba drugih i da budemo spremni odgovoriti na njih. Mišljenja sam da je to ono što nam u ovom trenutku treba barem jednako toliko koliko i dosezanje novih ljudi za Krista, ako ne i više. Jer ako dozvolimo da se naše zajedništvo 'razvodni', kako ćemo ikome više moči poslužiti?
Post je objavljen 04.11.2007. u 17:10 sati.