Mislim da sam naslov posta govori o fazi u kojoj se nalazim.
Osim što sam upala u rutinu bolesne organiziranosti (počevši od istog jutarnjeg peciva koje svako jutro kupim u istoj pekarni, preko tempiranja svega i svačega, određivanja odjeće dan prije, suzdržanosti i hladnoće prema ljudima...) Postajem osoba koja nikad nisam htjela biti, mjenjam se i to ne potpuno svojom zaslugom... U trenu kad sam shvatila da ipak ne mogu držati život pod kontrolom, odlučila sam baš to forsirati. Robotski, promišljeno i podmuklo. Igram se ljudima koji to ne zaslužuju, odbacujem ih kako i kad ja to želim, a u isto vrijeme ne dobivam ništa dugoročno, samo glupu drogu koja ishlapi i prije nego zatvorim oči. Pokušavam silom zatvoriti tu prazninu koja me natjerala da plačem i vrištim. Emocionalno stabilna, s najvećim osmjehom hodajući uspravno nastavljam ujednačeni hod.
Previše obaveza da bih imala prostora za razmišljanje i sjećanje neželjenih sitnica.
Sad idem na avion i opet ostavljam ovaj grad s hrpom nezavršenih priča.
Post je objavljen 04.11.2007. u 17:01 sati.