Neznam što da mislim, kud da idem, toliko tuge ima u meni da ni plakati više ne mogu!
Nije prvi put da mi se ovo događa.
Ipak, tvoja mi dva plava oka mira nedaju kamo god da pošla i kako god da se osiječala!
Kao da me slijediš i govoriš mi pravi put!
Sad sam sigurna da te nikada nisam voljela već si me privlačio svojim ponašanjem!
Navukao si me da te istražujem da se raspitujem da te promatram i na koncu i upoznam, nisi
se baš iskazao taj put ali shvačam i zašto.
Sada mi je sve jasno, ti si onaj koji me cijelo vrijeme štiti!
Ona sjena koja se pojavi svaki puta kada upadnem u nevolju, nikada nisam hodala sama
Ti si svaki puta išao samnom!
A šuma?
Pa to je tvoja šuma, tamo smo se prvi puta sreli i prestravila me tvoja nazočnost jer ruku na srce
tvoj je izgled pomalo zastrašujuć a bio je sumrak!
Nakon toga stepenice....primio si me za ruku i rekao da ćeš me odpratiti do dolje!
To si i učinio, sve si radio bez želje za nadoknadom , bez očekivanja s moje strane.
Čak mi ni poljubac nisi dao jer si čekao pravi trenutak, a ja sam te iznevjerila!
Onaj pogled, plav, dubok kada si me vidio s njim govorio mi je koliko ti je teško!
A ja sada imam isti taj pogled ali zato jer volim drugoga!
Volim ga svim srcem i želim s njime ostati zauvijek!
Samo me jedna stvar proganja: HOĆEŠ LI
Post je objavljen 03.11.2007. u 18:03 sati.