Pregled posta

Astral Romance

PART ONE

Rano ujutru, uhvatila sam sebe kako pjevam pred ogledalom koristeći četku za kosu kao mikrofon. Ne znam zašto mi je to predstavljalo neko posebno zadovoljstvo, ali jeste. Uprkos nervozi zbog sna koji sam prethodne noći sanjala, osjećala sam se neopisivo dobro. Mislim da ne bih pretjerala ako bih rekla da sam bila vesela i raspoložena...
''I wish I had an angel for one moment of love...'', derala sam se iz sveg glasa, praveći se da je situacija savršeno normalna. Haley i Diana su me potpuno ignorirale; bile su isuviše zaokupljene razmjenjivanjem najnovijih preparata za kosu. Za razliku od njih, Amanda je bila u formi za prepirku i svađu, kao i svakog drugog jutra.
''Margaret! Da li je izvodljivo da barem nakratko prestaneš pjevati? Ja pokušavam spavati! Subota je, k vragu'', promrmljala je. Bila je ušuškana u toplu posteljinu, po kojoj su već igrali zraci zore.
''Ne znam kako uopće možeš toliko spavati'', rekoh pomirljivo.
''A ja ne znam kako ti možeš biti toliki smor!'', progunđa ona, zbacivši tamnoplavi pokrivač sa kreveta. Ustala se i zatvorenih očiju krenula prema vratima, što je rezultiralo njezinim zabijanjem u ormar. Haley, Diana i ja smo prasnule u smijeh. ''Pogodak!'', otelo mi se.
Amanda me ošinu pogledom. ''Maggie, ti si gnjida sa svim perspektivama da se pretvori u uš!'', prosiktala je, prije no što je izletjela iz spavaonice uz jak tresak vratima. ''Vas dvije ste stvarno nešto posebno'', primijeti Haley. Nasmijala sam se, još jednom. Zapravo, sve tog dana je bilo posebno. Cijela situacija, svaki korak, svaki osmijeh, svaki naizgled beznačajan pogled... Prvenstveno zato što je to bio dan za proglašenje prvaka Blackgravea. Zbog toga je čak i odlazak u Swanheart bio pomjeren za naredni dan.
Prije doručka, svi učenici i profesori su se okupili u Dvorani sjena. Svi pogledi su bili uprti u stakleni pokal što je stajao na kristalnom postolju. Svi su iščekivali da ime novog prvaka ili prvakinje bude otkriveno.
''Molim vas za malo tišine'', rekla je Barbara ozbiljno ''Došlo je vrijeme.''
Zamahnula je štapićem prema pokalu. Istog trena, srebrnkasta svjetlost je ispunila prostoriju, ispisujući u zraku jedno ime. Moje ime...
''Čestitam, gospođice Riddle'', reče Barbara, ovog puta sa zadovoljnim osmijehom na usnama. ''Vi ste prvakinja Blackgravea.''
Prije no što sam dopustila informaciji da dopre do mojih misli, prije no što sam se uspjela sabrati, Dvoranom se zaorio pljesak. Svi su pljeskali. Pljeskali su meni. Poslije mnogobrojnih čestitki, ohrabrujućih povika, osmijeha, hladnih poljubaca u obraz, ali i prezirnih pogleda, Barbara se nakašljala. ''Dakle, gospođice...'' Tu skrene pogled k meni. ''S obzirom na to da su duhovi Dvorane sjena odabrali vas, smatram da ste dostojni predstavljati školu na Turniru podzemlja. Na njemu će, pored Blackgravea, učestovati još tri škole crne magije; Sleepwalker, Tourniquet i Tristania. Turnir započinje šestog svibnja, za dva tjedna. Zapamtite, postoji samo jedno pravilo...'' Zastala je, sa zagonetnim pogledom uperenim k meni.
''A to bi bilo?'', upita Lexy, koja je stajala kraj nje.
Ne skidajući pogled sa mene, ravnateljica nastavi. ''Nema pravila.'' Bilo je to sve što je prevalila preko usana, ali je ipak ostavilo dojam na mene. Razmišljala sam o njezinim riječima, koračajući prema visokim vratima, dok su se svi učenici razmicali u dva reda kako bi propustili mene i Amandu naprijed. Ona me je gledala pomalo nesigurno, kao da mi želi nagovijestiti kako bih trebala razmisliti o ovome što činim. Ali nisam. I možda je baš to bila moja najveća pogreška...

***

''Jedva čekam sutra'', izjavio je Mićko, dok smo se polako privlačili voćnjaku lovočuvara Stephena, smiješnog starca koji je nevjerojatno podsjećao na Hagrida. ''Zašto?'', upitao je Dean, naoružavajući se kamenjem.
''Zbog odlaska u Swanheart, zar ne?'', pretpostavila sam. Provirila sam iza starog hrasta, kako bih se uvjerila da je sve čisto. Na moj znak, svi smo protrčali pored kolibe načinjene od kamena, te se našli pred visokom ogradom koja je odvajala voćnjak od ostatka dvorišta. ''Naravno. Ti se ne veseliš?'', upitao me je Mićko, kad smo se popeli preko nje i kročili na travnjak. Sve je bilo prepuno drveća sa tek rascvjetalim plodovima, koji kao da su čekali na nas. ''Jedva čekam da vidim kako izgleda taj čuveni Swanheart'', odgovorila sam. Uhvatila sam se za donji dio stabla i, nekoliko sekundi kasnije, već sam se popela na drvo. Otkinula sam nekoliko jabuka i bacila ih Deanu. On ih je potrpao u jednu vreću koju je imao uz sebe. ''Moj brat, koji je sad na trećoj godini, kaže da je sjajan!'', doviknuo mi je.
Htjela sam mu nešto reći, ali me je u toj namjeri prekinuo glas koji je odjeknuo voćnjakom. ''Vragovi mali, van iz mog voćnjaka!!!'' Skrenula sam pogled, i na kapiji spazila Stephena. Ljutito nas je promatrao, vrteći palicom za baseball u ruci.
''Aaaah, Stephen!!! Brišimo odavde!'' Skočila sam s drveta i panično pojurila prema ogradi. Mićko i Dean su krenuli za mnom. Ponovno, prešli smo ogradu i nastavili trčati kroz noć, ispraćeni Stephenovim psovkama. Nasmijala sam se, ispunjena i zadovoljna. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka sreće u mojemu životu...

***

Swanheart... savršeno mjesto za mlade čarobnjake koji su se posvetili crnoj magiji. Savršeno mjesto za sve one koji su poput mene. Često su ga znali uspoređivati sa Hogsmeadeom, ali sam to počela smatrati besmislenim istog trena kad sam ga ugledala... Bila je to, čak, neka vrsta poniženja. Swanheart je bio mnogo mračniji, mnogo magičniji i mnogo ljepši nego Hogsmeade. Stare, mistične građevine nalik na hramove iz antičkog doba nad kojima se uzdizala Mračna kula svima su nam mamile uzdahe divljenja. Bilo je dovoljno samo gledati da biste se osjećali ispunjeno. McKornerica, Marin i Johanssonica su nam, kao predstavnici domova, odmah rekli da idemo kamo god želimo. Sjeli su se u jedan od mnogobrojnih kafića, Midwinter Tears, gdje su posluživali goblini i vilenjaci.. I ja sam htjela popiti nešto, kao uostalom i većina učenika, ali je Meg inzistirala da posjeti Slatku kuću prije no što se stvori prevelika gužva. Opskrbila se zalihama slatkiša za naredni mjesec. Amanda i ja smo kupile mnogo više čokoladnih zmajeva, bombona sa okusom ljutih papričica, graha sveokusnjaka i sličnih stvarčica, ali nismo imale namjeru čuvati ih. Umjesto toga, sjele smo se na popločane stepenice ispred dućana sa pelerinama i, po Prpičevim riječima, sve požderale.
''Boli me trbuh!'', izjavile samo Amanda i ja u isti glas, tek nekoliko minuta kasnije. Prpič, Meg i Chloe se pogledaše.
''Ne čudi me, s obzirom na to da ste praktično pojele pola dućana'', primijeti Chloe sarkastično. Ustala se sa tla i obrisala prašinu sa svoje kratke haljine, bacajući pogled ka nekim učenicima iz Wanderlusta koji su prilazili dućanu sa novim književnim izdanjima. ''Idemo i mi pogledati knjige?'', upitala je. ''Idite vi'', reče Amanda. ''Maggs i ja ćemo vas čekati ovdje.''
''Gospodar i Gospodarica su naredili da svakog časa netko od smrtonoša mora biti uz vas. Bojim se da morate s nama'', reče Meg. Kao da mi to nismo znale... Frknula sam, ustavši se. ''A ja, kao njihova kći, naređujem da odete sami. Dakle, pokret!'', povikala sam, spremna na sve da ne bih morala provesti neki duži vremenski period među knjigama. Njih troje su se nekoliko trenutaka čudno pogledavali, kao da sam upravo rekla nešto što priliči jednom ludaku. ''Rekla sam, pokret!'', ponovih. Tek tada su se ustali i otišli niz stepenice, dok su se pelerine vijorile za njima na proljetnom vjetru. Amanda se okrenu i, sa blagim osmijehom na licu, pogleda k meni. ''Svaka čast, sister'', rekla je, a potom se i sama ustala. Prošla je rukom kroz snop zlatne kose koji joj je dotad skrivao dio lica, a potom se hitro osvrnula oko sebe. Uvidjevši da su svi zaokupljeni nekim svojim poslovima, te da nas nitko ne gleda, odahnula je. Bar se to dalo zaključiti po njezinom uzdahu koji joj se tada oteo. Zbunjeno sam ju pogledala, na što me ona zgrabi za ruku i bez objašnjenja poče energično vući u neodređenom pravcu. ''Am, što je tebi? Kamo me to vučeš?'', upitala sam ju, dok smo prolazile između gostionice Ocean Soul i Parfemerije madame Linde, gdje sam spazila one dvije glupe šminkerice, Scarlett Green i Marianu Parker kako se svađaju oko nekakve skupe bočice parfema. Barem je tako izgledalo kroz prozorsko staklo. Da sam imala priliku, vjerojatno bih zastala da vidim kako će se završiti još jedan od njihovih uobičajenih sukoba, ali nisam. Amanda mi to nije dopustila. Šutke, nastavila je ubrzano hodati i vući me za sobom, stežući moju ruku. ''Amanda!'', vrisnula sam, sada već pomalo iznervirano. ''Reci mi kamo idemo!''
''Idemo u Mračnu kulu'', odgovorila je zadihano. ''Požuri se! Moramo se izgubiti s vidika prije no što primijete da nas nema.''
''Ali zašto idemo tamo?'', upitah ju, gledajući u pravcu Mračne kule, koja je ležala između visokog drveća, niti suviše blizu, niti suviše daleko. Bila je to visoka građevina načinjena od kamena, koji se činio kao da je star stoljećima. Kad sam vidjela da nema smisla postavljati pitanja na koja ionako neću dobiti odgovor, slegnula sam ramenima i dopustila Amandi da me vodi. Što smo se više približavale kuli, ulica je postajala sve mračnija i uža. Već potpuno pusta, naravno. Prigušena svjetla bacala su sablasne sjene po njoj, kao da nam, u kombinaciji sa šapatom vjetra, žele poslužiti kao loš znak. Kao da nas žele spriječiti da kročimo u Mračnu kulu. Nismo poslušale upozorenje – ako bi se ono uopće moglo time nazvati. Amanda je odškrinula visoka drvena vrata i lagano, na vrhovima prstiju, ušla unutra. ''Am, podsjeti me... zašto nam je prešlo u naviku istraživati mjesta zrela za arheološki muzej? Znaš, ako si me bezveze dovukla ovamo... '', promrmljah tada, slijedeći ju kroz mrak. Upalila je svjetlo na svom štapiću, koje tada obasja njezino lice. ''Maggs, ne gunđaj'', odvratila je. ''Bolje se požuri. Voldemort i Lujiza nas čekaju.''
''Voldemort i Lujiza?'', zinula sam.
Nacerila se. ''Da. Naši roditelji, Maggie'', podsjetila me je, a potom zamahnula rukom i tako osvijetlila prostoriju. Dio hodnika, zapravo... Jer, cijela unutrašnjost mračne kule je jako podsjećala na zamršeni splet hodnika bez kraja – na labirint. Prije no što sam uspjela vrisnuti i istrčati van, čula sam dobro poznati glas. Lujizin glas.
''Voldemorte, ako si me bezveze dovukao ovamo...'', promrmljala je, glasom punim upozorenja, prije no što su otvorili vrata i stali pred nas.
''Ma, zašto ja imam osjećaj da sam ovo već čula?'', reče mi Amanda, smiješeći se. No, taj je osmijeh bio kratka vijeka... Naglo se uozbiljila, skrećući pogled prema Voldemortu. ''Dobro da ste ovdje...'', šapnula je.
''Moram priznati da je ideja da se sastanemo ovdje bila odlična'', reče joj Voldemort. ''Napokon imamo priliku porazgovarati.''
Lujiza i ja se pogledasmo. Obje smo se namrštile. ''Dobro, hoće li nama dvjema itko objasniti što se, dovraga, dešava? Zašto ste nas uopće dovukli ovdje?'', upitala je Lujiza. Stala sam kraj nje, oslonivši se leđima na prašnjavi zid. Pogledala sam u Voldemorta i Amandu, koji su izgledali zabrinuto i pomalo uplašeno. Naposlijetku, Voldemort podiže pogled sa popločanog tla. ''Zar vas dvije doista ništa ne shvaćate?''

Nastavit će se...

Post je objavljen 03.11.2007. u 13:58 sati.