Marketing
rat svjetova (1. dio)
photo by flickr
Pola je godine plovio. A drugu bi polovicu godine živio od zarađenog ... i pisao.
On nije bio pomorac, bio je pisac. No, morao je zarađivati da bi zadovoljio životne potrebe, stoga je pola godine radio na brodu. Za preživljavanje mu je bilo dovoljno tako malo da je polugodišnja zarada pokrivala cjelogodišnje troškove. Jeftina iznajmljena soba, ručak u krčmi ili brzi obrok za mikrovalnu. Jedini su mu luksuz bile cigarete. Bio je strastven pušač. Bio je strastven čovjek. Bio je svjestan svojeg dara.
I bio je nestrpljiv u želji da taj dar primjete i drugi.
Životna ambicija mu je bila – proslaviti se kao pisac. Fantastična zarada, iako ni to nije bilo zanemarljivo, nije mu bila prvi motiv. Žudio je za slavom i moći. Prikovati pažnju čitatelja, oblikovati njihove umove i emocije, nagnati ih da mu bezrezervno povjeruju, to je bilo ono što je priželjkivao.
U iznajmljenoj namještenoj sobi u kojoj je živio nije bilo nikakvih uspomena. Samo par jednostavnih odjevnih predmeta, mobitel i prijenosno računalo. On je bio suvremeni pisac, pa nije valjda mogao pisati perom. Nabavio je laptop i savladao osnove korištenja računala, uglavnom oblikovanje teksta i upotrebu interneta.
Pisao je priče. A te su priče, poput njihova pisca, bile pune strasti. Unatoč tome, bile su napisane savršeno precizno. Iako strastven i nagle naravi, težio je savršenosti i nije si dozvoljavao greške. Ponosio se sposobnošću da vlada sobom i samo je on znao koliko je snage bilo potrebno da bi to postigao.
Priče je smatrao vježbom, samo kraćim putem do uspjeha. Jer, on je godinama radio na svojem prvom velikom romanu čiji rukopis nikako da dovrši. Neprestano se vraćao već gotovom rukopisu, dotjerivao ga, cizelirao. Žudio je za trenutkom u kojem će držati svoj roman ukoričen, još vruć od tiskarskog stroja, u kojem će odlomke svoga romana čitati oduševljenim fanovima, u kojem će dijeliti autograme, ucjenjivati izdavače, birati prevoditelje, putovati ...
Pola tekuće godine, onu polovicu koja je bila jedino bitna, dakle onu polovicu u kojoj je pisao, proveo je u dovršavanju svojeg romana. I, u noći na prijelazu u polovicu godine koju će provesti na brodu, roman je konačno bio gotov.
Bio je gotov i njegov plan kako skrenuti pozornost na sebe, sebe kao pisca. A kad on postane interesantan javnosti, tada će se naći i izdavač koji će poželjeti publicirati njegov roman. Izdavači rijetko žele rizik s novim još nepoznatim imenima. A vješti pisci uvijek stvaraju misterij oko svoje ličnosti. Dobar dio čitatelja ionako se prvo zainteresira za slavnog i zagonetnog pisca, a tek potom i za njegova djela.
Plan je bio genijalan, no ipak, ideju je dugovao Wellsu i njegovu maestralnom potezu koji je natjerao amerikance na atostrade. Masovno su podlegli sugestivnosti radio drame u kojoj naš planet napadaju vanzemaljci. I on je namjeravao učiniti nešto slično, poslužiti se medijem radi velike obmane. Znao je da plan mora razraditi, do detalja, do savršenosti. A onda ga i realizirati. Sve će do kraja složiti u svojem umu, dok bude plovio. A kad se nakon pola godine vrati s plovidbe ... tada će plan realizirati.
Poslužit će se moćnim medijem, kao i Wells.
No, radio je odavno prestao biti moćan medij ... i film i televizija izgubile su trku. Pobijedio ih je medij čija je moć i obuhvatnost prevazilazila moć prethodnika – Internet. A on je dobro poznavao moć World Wide Webba. I već ju je koristio. Svoje je priče prvo objavljivao na svojem blogu. Blog mu je pružao priliku da oslušne reakcije posjetitelja. Iako su bili rijetki oni do čijeg je mišljenja držao, ipak su svi ti posjetitelji predstavljali slučajan uzorak. Slučajan uzorak velike populacije – njegove buduće čitalačke publike. A Net je, uz to, bio i pun literarnih natječaja. Za kratku priču, za ljubavnu priču, za prigodnu priču, za prvu priču, za fantastičnu priču ... Brzo je ustanovio da je to put koji ga ne vodi nikamo. Na literarnim bi natječajima on uvijek otpao. Negdje u predzadnjem ili zadnjem krugu eliminacije, pobijedile bi ga neke priče s manje strasti. Namjeravao je to promijeniti.
Platio je zadnji mjesec najamnine, strpao odjeću u naprtnjaču, a laptop u torbu.Bio je spreman krenuti. Opet odraditi tih pola godine, nadajući se da je to posljednji put. Prije polaska objavio je posljednji post na blogu. Nije se opraštao, to je smatrao sentimentalnim. U posljednjem postu je bila samo još jedna njegova kratka priča, kao i do tada.
Znao je da će ga dio najvjernijih čitatelja čekati, kao i prošli puta. Svraćat će povremeno na njegov blog i ostavljati poruke: gdje si ...kamo si nestao ... čekamo te ...
...
Pola godine plovidbe trajalo je beskrajno ... i prošlo prebrzo.
Već prije no što se iskrcao, odlučio je. Ne, ovoga puta neće iznajmiti jeftinu sobu u luci, bez pogleda na more. Otići će u mali gradić u provinciji, dalje od mora ... unajmiti malu kuću. Spustit će zastore, ograditi se od svijeta. I početi s realizacijom svojega plana.
Kuća nije bila velika, niti luksuzna. Bila je u ulici Javorova, u malom provincijskom gradiću. U takvom gradiću, u takvoj ulici, došljak nije mogao ostati nezapažen. A on je bio zgodan muškarac, markantnih crta lica, na izmaku četrdesetih. Ubrzo su mu na vrata zakucali susjedi. Potom dame iz susjednih kuća. Raspuštenice, pokoja udovica. S pomalo zbunjenim osmjesima, noseći zdjele kolača i tipičnih složenaca... Sve ih je hladno odbio, pa bi otišle, gutajući suze. A pokoja bi, bijesno, stigavši pred svoju kuću, bacila zdjelu složenca u kantu za otpatke, veliku, zelenu, na kojoj je pisao kućni broj i naziv ulice.
Pokoja od tih domaćica učinila bi mu se dragom, a pokoja raspuštenica privlačnom. Bio je već dugo sam ... No, to bi bio samo gubitak dragocjene energije, samo gubitak vremena. A njemu je bio potreban svaki trenutak, svaki atom snage – za realizaciju plana.
Spustio je zastore, isključio mobitel. Jednom tjedno otići će do najbližeg dragstora po zalihu hrane i bocu burbona. Samo jedna boca tjedno, više bi ga ometalo u provedbi plana.
Vrativši se iz prve kupovine, pred vratima je zatekao velikog crnog mačka. Mačak je, provukavši mu se kroz noge, šmugnuo u kuću, i odmah pronašao put do njegova radnog stola. Skočio je na stol i sklupčao se uz tipkovnicu računala. Svidjela mu se mačkova drskost pa ga nije otjerao, iako mu je to bila prva pomisao. Prozvao ga je Kingom, prema velikom Stevenu ... i praznovjerno povjerovao da će mu taj mačak donijeti sreću.
Mjesec dana proveo je u pripremama. Samo mjesec dana bilo mu je dovoljno, plan je u njegovu umu bio već potpuno razrađen: Napisat će priču. Punu strasti. O dvoje ljudi koje je povezala strast tako jaka da su zbog nje bili spremni počiniti zločin. Priču će, u nastavcima, objavljivati na blogu, stvarajući privid da je bloger, pisac te priče, počinitelj stvarnog zločina.
Stvorit će još nekoliko identiteta:
Ona, ljubavnica, suučesnica u zločinu;
On, slučajni svjedok ubojstva koji postaje ucjenjivač;
Oni, posjetitelji bloga koji svojim komentarima i sumnjičavim pitanjima stvaraju dramsku napetost ....
Postove i komentare pažljivo će tajmirati, radi uvjerljivosti. Pisat će ih u ime stvorenih likova i u ime fiktivnih komentatora. Uz to će odgovarati na komentare stvarnih, naivnih posjetitelja bloga, nastojeći da od njih stvori suučesnike ... ili denuncijante.
Neki su od tih posjetitelja već postali ovisni o njegovim pričama. I bili su spremni čekati ga, pola godine, da se vrati s plovidbe. Kratkim postom obavijestio ih je da se vratio i najavio novu priču. Triler.
Posjetitelji bloga isprva će povjerovati da se radi samo o još jednoj od njegovih priča ...
A potom, navest će ih da posumnjaju ...
...
Dok je crni mačak King ležao uz tipkovnicu njegova računala, a ponoć se bližila, dovršavao je tekst noćašnjeg posta:
... sat je iskucavao ponoć ... A ja sam gledao kako krvavi mjehurić na njegovim usnama raste, bubri, sa svakim otkucajem sata. Kad se rasprsnuo, točno u ponoć, znao sam: mrtav je! Konačno ...
Leš sam omotao najlonskom folijom, unaprijed rasprostrtom po podu ... Dakako, imao sam rukavice ... i ništa od odjeće, osim rukavica ... Tako se nisam morao baktati okrvavljenom odjećom ...
Da ste mu samo mogli vidjeti izraz zaprepaštenja, kad me ugledao, potpuno golog, s nožem u ruci ... he he he ... U tome sam trenutku shvatio da ga neću smaknuti hladno, pragmatično, kao da uklanjam prepreku na putu do onoga što želim ...
Tada sam shvatio - ubit ću ga polako, uživajući u svakom trenutku njegova umiranja ...
Bilo mi je gotovo žao što je izdahnuo suviše brzo...
Dodao je još i fotografiju okrvavljenog noža koju je snimio ranije, koristeći krv iscjeđenu iz komada svinjske jetre koju je kupio Kingu.
Zatim je na dnu posta napisao: nastavak slijedi ... i udario: enter!
Post je objavio minutu do ponoći, kao i obično.
Nije prošlo ni desetak minuta, a već je osvanuo prvi komentar.
(nastavak slijedi)
napomena: fotografija noža, photo by flickr
Post je objavljen 03.11.2007. u 23:59 sati.