sinoć....u onom jednom trenutku...nasred kupališta...pored ljuljačke...
i vrijeme je stalo...negove ruke oko mene...moja glava na njegovu ramenu...i sve je prestalo postojati....samo mi...i onaj hladni jesenji zrak..i miris suhog lišća pored rijeke prekrivene maglom...taj trenutak trajao je vječno...ali opet, tako je brzo završio... ali u tom sam se trenutku osjetila sigurnom...zaštićenom...i ponajprije, osjetila sam da nisam sama... vjetar mi je izokretao misli u glavi...misli u kojima je bio samo on... onaj nježan sramežljiv dodir... i ona tajanstvena tišina.... puna riječi koje se ne mogu izustiti... i nakon toga ništa se nije promijenilo....sve se promijenilo...
gdje će ciljati naši pogledi kada spazimo jedno drugo u daljini...koje misli će nam se motati po glavi...hoće li srce brže tući... hoće li se pojaviti onaj osjećaj...kako kažu "leptirići u trbuhu"... hoće... sada više nema povratka... uhvaćeni smo u ovoj stvarnosti koja je za nas prebolna... a u nama samo zbrka...a gdje je izlaz?... gdje je ono svijetlo koje donosi istinu...ono koje briše svu tamu...ono koje je ljubav.... ja zasada vidim samo tamu... i ne vidim izlaz... razum me davno napustio...shvatio je da ga baš i ne koristim previše... i sada opet ostajem sama...ja i moje misli... bez ikakve staze kojom mogu pobjeći... ostajem ovdje i suočavam se sa sobom i sa stvarnošću...
(ova priča je samo izljev davno potisnutih emocija i nema veze sa sadašnjim događajima ili ljudima iz mog života)
Post je objavljen 03.11.2007. u 08:51 sati.