još jedna priča... i još jedna koja mi se nije baš pretjerano svidla, ali vi ćete to bolje ocijeniti...
da ne dužim... dugo je znam, pročitajte, nemojte, vaša stvar...
pozdrav
Istim putovima prolazim, putovima koji su mi poznati, skrećem, lijevo, pa ravno, desno i napokon sam na kolodvoru. Isti ljudi hodaju uz mene. Ista lica koja vidim, svaki dan ih susrećem. I ponovo ih doživljavam na nov način, ponovo u njima pronalazi neku vrst zabave. Prisluškujem njihove razgovore. Promatram, njihov izraz lica. Promatram njihove kretnje. Osluškujem njihov smijeh. Smijem se. Uočavam ljepote osoba koje stoje preda mnom. Uočavam njihove mane. Njihovu nesposobnost razgovora. Njihov očaj. Njihovo dosađivanje. Uočavam ih. Jer su posebni, jer su jedinstveni. Jer su ljudi.
Kraj mene stoji jedna osoba. Stoji, trenutno. Ne priča mi ništa. To je ona. Osoba koja je moja vršnjakinja, i koja je moja prijateljica. Ona me je mnogo toga naučila. Svoje prijateljstvo mi je poklonila. Zabavu sa mnom podjelila. A vjeru u bolje sutra umnožila. Stojeći tako, kraj mene, i šutke promatrajući svijet oko nas, mi smo se razumjeli bolje i od koga. Ja sam nju uveseljavao kad je bila tužna, ona je mene razveseljavala kad sam ja bio tužan. Ona je pričala svoje događaje i opažanja meni, a ja sam njoj. Bili smo slični, a ipak toliko različiti. Njezinu razigranost i moja povučenost su se dovoljno nadopunjavale i tvorile posebnu simbiozu. Simbiozu dobroga i još boljega. Znali smo se pročitati, a i ako smo nešto krivo shvatili, što je bila rijetkost, imali smo snage priznati, ono što nas tišti. Zabava je bila zajamčena.
Vlak se je približio. Ušli smo unutra. I, napokon, sjeli. Vlak je bio krcat. Pun osoba, mladih i starih, osoba, ženskih i muških, poneke dječurlije i razumnih osoba. Ali, sutra će ponovo biti drugačije. Ustat ću, i na vlak poći. Sjesti ću kraj nje i zabavljati se. Jer, jutro je. I ja ću se jedini zabavljati, jer neki će spavati, a neki će žaliti što moraju u školu, neki što moraju na posao, neki što nemaju gdje sjesti, neki jednostavno će biti svoji, kao i ja, zabaviti se. Ja, ja sam bio veseo jer sam imao društvo, probleme smo rješavali, tajne smo otkrivali, šale smo pričali, i ponekad se malo zezali, jedno dugo nasmijavali, učili i ponekad plakali. Od smijeha, naravno. Ali bili smo tu, zajedno, sjedili, i vozili se. Ljudi su se izmjenjivali, novi dolazili, stari nestajali. Poznati su odlazili, a nepoznati se pojavljivali. Mnogima smo se svidli, mnogi su se nama svidli, ali nekima smo se i zamjerili. Neki nas nisu voljeli, neke smo živcirali, poneke smo ljutili, ali nikoga nismo namjerno zezali. Samo se se međusobno zadirkivali, međusobno smo se nasmijavali. Ali vjerovatno je nekima išlo na živce, jer mi smo skoro svaki dan bili sretni.
Posebna je ona osoba. Posebna velim. Prijateljica koja ne traži ništa zauzvrat. Naše prijateljstvo je trajalo već dugo. Bilo je nešto posebno. Iskreno i ne sjećam se kada i kako smo se upoznali. I kada samo jednom došli do te teme, ni sami nismo znali odgovor na to. Jednostavno se nismo mogli sjetiti prvog trenutka. Nisam se mogao sjetiti, kada sam joj prišao, i da li sam joj ja prvi prišao. Sve je bilo u magli. Sve je bilo nejasno. Osjećali smo se kao da se poznajemo oduvijek.
Ona je viša od mene. Ima dugu smeđu kosu, i pogled koji kada u tebe usmjeri, ubija dobrotom. Trenutno me gleda. I smiješak joj dobro stoji. Njen lančić oko vrata. Kosa zavezana u rep, i duge šiške podignute, i učvršćene jako dobro skrivenim ukosicama. Njen smijeh je bolesno zarazan, a smisao za humor besprijekoran. Osmijeh joj je najjače oružje. Ona je Alex.
Svaki dan nam je prolazio lakše. Smijeh nas je uvijek pratio. Mogućnost koju smo dobivali su bile neizrecive. Koliko vrijedi osmijeh poslije naporna dana u školi? Koliko vrijede pravi prijatelji? Kako se uspjeti vratiti na noge i suočiti se sa novim danom? Novim danom, koji je već pred vratima? Nama je sve tada bilo lakše. Zajedno. Zajedno smo mogli sve.
Hodam, i pokušam protumačiti osobu ispred sebe. Kako da ju promatram, ali tako da i ostali to ne primjete? Kako? Ma nije ni to važno.
Ispred je hodala jedna djevojka koja je u meni budila zanimanje. Imala je predivnu plavu kosu. Tu kosu krasile su lagane kovrče, koja ju više nije činila ravnom, već posebnijom, privlačnijom. Djevojka je imala osobit korak, malo neobičan, manje nezgrapan, više lepršav, ali i zanimljiv. Njezina put je svijetlija. Obrazi rumeniji, usne punije. Moje je visine.
Okrenula se i pogledala ravno u mene. Njene zelene oči su me pogledale. Njezino lice je bilo predivno. Nasmijala se. Koliko sam ju poznavao, nije bilo ništa prema tome koliko je nisam poznavao. Jedina osoba koju sam znao od prije. Jedina osoba koja je i mene znala od prije. A znali smo se samo iz viđenja. Ja sam nju znao jer se je uvijek smijala, a ona je mene? Nisam ni siguran. Uglavnom i ona je mene znala. Ona je Suzica.
Možete li vjerovati koliko su dugi dani, kada se ne zabavljate? Možete li to zamisliti? Možete li zamisliti koliko dugo traje jedna minuta kada vam je dosadno. Koliko vam tek traje jedan sat? Koliko par sati? Pravu vječnost!
Kako se zabaviti čekajući vlak? Ako nemaš ništa pri ruci. Ako ne poznaješ nikoga, ako ti se nitko ne pridruži u samoći. Ako ti ne preostaje ništa drugo nego čekati. Sjediti i čekati. I vegetirati. Malo hodati. Sam se sebi smijati.
Kako li se tek osjećaš kada nisi sam tamo na kolodvoru? Kada postoje i drugi ljudi kraj tebe. I kad se oni smiju. Kad se zabavljaju. Nešto pričaju. Pa se opet smiju. Kada su tužni. Kada se ponašaju luckasto. Ili pomalo dječje. Upoznavaju druge ljude. Stoje. Kraj sebe imaju torbe i torbice. Vuku ih teško. Poneke prelagano, kao da su prazne. Kako se osjećaš kada vidiš sve te ljude kraj sebe? Mlade i nezrele. Neiskusne i stare. Zrele i same. Privlačne i umišljene. Zadovoljne. Nezadovoljne. Usamljene. Koliko ljudi vidiš, a da su slični tebi?
Zamišljaš li sebe, kako ne stojiš sam ondje gdje stojiš sada? Zamišljaš li da imaš svoje društvo? Mlado i zabavno, živahno društvo. Zamišljaš li da imaš prijatelja, koji ti priča svoje današnje događaje? Zamišljaš li da ti pričaš? I onolikim žarom u govoru? Jesi li se pronašao?
Koliko ljudi vidiš oko sebe? Koliko ih je samo samo? Koliko ih samo čeka vlak? A koliko se zabavlja, ne razmišljajući o tome? O ovome čekanju? I zašto oni ne čekaju? A zašto ti čekaš?
Ja isto čekam. Čekam vlak. Čekam svoj prijevoz. Čekam da dođem kući. Čekam. A i sam ne znam zašto čekam. Čekam ovdje sam. Priliku da nekoga upoznam.
Tu sam proveo svoje prve nezrele dane. Tu sam proveo sve svoje usamljene i najusamljenije trenutke.
Vlak. Još zvani i plavac. Jer je, naravno, bio plave boje. Nije da ima samo plavu boju, ima i malo bijele. Poneki su ukrašeni novijim ukrasima. Grafitima. Zapitao sam se da li su stvarno Hž dozvolile da se ti vlakovi tako ukrase. Sigurno nisu. Mlade osobe su se same dosjetile da ga ukrase. Možda i po skrivečki. Možda je to i kažnjivo. Možda.
Sjedala u vlaku su puno udobnija nego u busu. Poneki su baš stvoreni za više putnika. Kako bi se mogli razgovarati. Kako bi se mogli družiti i putovati, u isto vrijeme. Četiri sjedala. Dva okrenuta prema drugima. Kako li je to fora. Udobna sjedala ili neudobna, nije mi bilo važno. Samo da su bila slobodna. Samo da smo sjeli i vozili se. Jedino je to bilo važno.
Koliko sam li se preznojio kada sam sjedio sam. I misliš na to da li će tko doći do tebe i pitati te da li je slobodno. Od tolika uzbuđenja, nisam ni znao što da velim. Je, nije, ako velim da nije, otići će, i to ako ću imati sreće bez komentara. To je pristojno. Ali neki ljudi odmah nešto mrmljaju. Kako nije, kad tu sjediš sam. Mali bezobraznjak. Tak se ponašat. U moje doba se nije tako prema starijima ponašalo. Bili smo svi pristojni. I uslužni. Moš mislit. Zapitao sam se uvijek da li je to zapravo istina. Kako li se je tko ponašao? Kako klinac? Nisu svi bili dobri. Ne vjerujem. Nismo ni sada svi dobri, i nikada neće svi biti dobri, i samo dobri. Nevjerovatno je koliko se zapravo nismo promijenili. Isti smo. Ako kažem da je slobodno, lijepo će sjesti, i to je to. Ponekad sam se tako zbunio da taj odgovor, iznenađeno izgovoren, nije se mogao raspoznati. Iz toga da, je ispalo samo neko mrmljanje. I večinom su me morali pitati još jednom, da, nažalost. Volio sam osobe koje su pitale da li je slobodno. Smatrao sam ih pristojnim i civiliziranim osobama. No, uvijek su postojale one koje su sjele bez pitanja. One, koje su mi se zamjerile radi toga. Pitao sam se što li je njima. Imaju li jezik ili nemaju? Ili kako je govorila moja baka, dal je maca popapala jezik?
Razlika je ići ujutro vlakom i naveče. Dobro, 'ajde, mala je razlika. Razlika je u tome što je dan, ili noć. Šalim se. Uglavnom razlika je u tome što sam ja ranije dolazio predveče i što sam uvijek tada imao gdje sjesti. I to uvijek na isto mjesto. Drugo od vrata. I to kraj prozora. Divno. Ako se sjećate one dvije cure s početka. E upravo one, su sjele kraj mene. I to uvijek. K nama je sjela još i jedna stara frendica. Diana. Moja stara frendica iz osnovne. Ona je sjedila u osnovnoj iza mene. I nismo se nešto pretjerano družili, niti svađali, bili smo si ok. No sada se je to promijenilo. Postajali smo si sve bolji prijatelji. Ona je visoka, zgodna, dugonoga djevojka. Specifičnog smijeha, tako da se svi moraju nasmijati. Žele li to, ili ne. Dugokosa, plavo obojana, i zamamno plavim očima. Imala je istančan smisao za humor. To je značilo da smo se stalno smijali. Smijali smo se i zabavljali. Uživali. Poslije škole, stvarno nam je to trebalo. Znam, znam, škola ne izgleda tako naporno, ali dan je dug, zamoran, a poslije malo smijeha, lakše je sve, pa i zaspati. Čak je i lakše poći u školu i suočiti se s njom, i svim neprilikama koje nosi. Ispitima i ispitivanjima. Zadaćama i referatima. Njihova podrška je značila više neko to što je izgledalo da može značiti.
S ponekom anegdotom, ili spačkom koju smo vidjeli, i u njoj prisustvovali, vrijeme nam je prolazilo. I nepovratno nestajalo.
Nismo bili sami, naša ekipa se je proširivala, i sjedala do nas su bila popunjena poznatim nam licima.
Sjećam se. Svega se sjećam, kao da je bilo jučer. Sjećam se svog prestrašenog izraza lica, kada je mašina vlaka iznenada ispustila zrak. I sjećam se smijeha koji je iz toga nastao ( no nisam siguran, ni sada, čemu su se tako smijale! Valjda meni).
Sjećam se žabokrečine, iliti barokrečine. Ako niste znali to je jedno te isto. Prema Diani.
Sjećam se i njezinog potpisa. Svuda je pisalo, Diana, Diana, Diana.
Sjećam se i Alexinog i mojeg smijanja za sve stvari koje su se mogle značiti dvosmisleno. Uvijek smo ih tražili i smijali se. Ponavljali je. I još se malo smijali. (da, da, da, samo smo se smijali!)
Vrijeme je prolazilo. I ja sam nažalost izgubio svoje društvo. Postalo je sve crno. Kada sam ja bio u školi, one su bile kod kuće, a kad su one bile u školi, ja sam bio kod kuće. Bilo mi je teško. Sjediti ponovo sam. Bilo mi je čudno. Sve mi se činilo pusto. A toliko je ljudi bilo oko mene. Što mi je to vrijedilo kada mi ni jedno od njih nije bilo toliko drago, i toliko važno kao oni. Kao one tri. Kako se ponovo vratiti u normalu? Znate li kako onda dani sporo prolaze? Smijeh je tada bio rijetkost u mom životu. Ponovo sam bio potišten, i usamljen. S prijateljima je lako. Samo kada ih imaš kraj sebe. Tada sam otkrio koliko su mi značile. Po usamljenosti, koju sam tada osjećao. Ali pronašao sam nove prijatelje. Ili bolje rečeno mene su pronašli. Novi ljudi, zeleni ljudi. Prvi razredi. I ja sam se s njima ponovo osjećao kako prvačić. Sam. Nesretan. Ali, tu.
Polako sam zaboravljao, na usamljenost, i polako sam se otvarao prema zelenima, i u njima pronalazio utjehu, prijatelje. Smijeh se je vratio. Nečujno. Isto kako je i nestao. Vrijeme je prolazilo. I još jedna godina je nestala.
Zamislite kako sam bio sretan kada sam se vratio u staro društvo. Sve je bilo ponovo savršeno. Super sam se osjećao. Želio sam da vrijeme stane. Ali nije, prošlo je brzo. Uskoro je bilo gotovo i završio sam školu, završio sam svoje putovanje vlakom. Tužno poglavlje je bilo preda mnom. I tužno je završilo. Tužnije nije moglo. Ne vjerujem ni sada da je svemu kraj. Kako je brzo otišlo.
Stojim sam na kolodvoru.
Prijatelja više nema. Svatko radi nešto svoje.
Ovaj put sam se zabavio čekajući vlak, makar sam bio sam. Vrijeme mi je brzo prošlo. Kao i godine koje su već teške. Lake su prošle, prelagano završile. I netragom nestale.
Trubi mi iz daljine, plavac najavljuje svoj dolazak.
Ne mogu vrati vrijeme. Ma koliko to želio. Ponovo iskusiti ono što sam izgubio. Svoje godine, prve bojažljive, druge sretne, treće usamljene, i zadnje ponosne.
Zadovoljstvo.
Vlak se približio i staje. Otvorih vrata i uđoh.
Sjedoh na drugo sjedalo kraj prozora. Na svoje staro mjesto. Nasuprot mene sjedi dječak. Sam. Vozimo se dalje. Osmijeh mu se pojavi na licu. Dolaze mu prijatelji. Smiju se svi. Smiješim se.
Sve je isto. Sve je opet isto.
Post je objavljen 02.11.2007. u 19:50 sati.