Sunce se probijalo kroz zavjese. Sjeo je na krevet. Lice izmučena čovjeka. Ispio je malo vode iz čaše s vodom i pogledao kroz prozor. Gledao je tužno u ljeljuškanje grana na vjetru i počeo se prisjećati. Kao da je bilo jučer... ( Zapravo je bilo prije tjedan dana. )
Dan prvi _ Sjedio je na svom novom kauču kupljenom na akciji. Upalio televizor. Bila je neka hrvatska humoristična emisija. Gledao je.
Žena je ušla u dućan i rekla : - "Opet je poskupilo." Prodavačica je odgovorila : - "Je."
Smijeh se prolomio kroz njegove zvučnike. On - ništa. I tako su se redale scene, a on je postajao sve tužniji.
Glavom su mu se počele motati crne misi : Ja se više ne mogu smijati. Još jučer je sve bilo dobro. Još jučer sam bio radostan zbog svog novog kauča kupljenog na akciji. Ma proći će me. Hrabrio je samog sebe.
Dan drugi _ Pun nade i vjere upalio je televizor. Bila je neka hrvatska humoristična serija.
Scena u restaurantu.
Pita konobar gosta: “Šta ćete popiti.” Gost: "Sok, bilo koji." Konobar gledajući u frižider kaže: “Nema toga, hoćete li možda neki drugi.”
On - opet - ništa. Bjesomučno je okretao programe. Na kraju je utučen ugasio televiziju i odlučio leći. San nije stizao na oči. Scene iz serija su mu se odvijale u glavi i čuo je smijeh....Ali ne svoj.
Dan treći _ Umoran, živčan i neispavan je stigao na posao. Uspio se posvađati s kolegama i bio pozvan kod šefa. Nakon toga je odlučio da nešto mora poduzeti. Dogovorio je sastanak kod psihijatra.
Dan četvrti _ Sjeo je na kauč.
Psihijatar : Zašto ste ovdje?
Čovjek koji se nije mogao smijati: Ne mogu se više smijati. Nisam spavao cijelu noć i živčan sam.
Psihijatar : Čini mi se da bolujete od depresije. Prepisati ću vam neke lakše lijekove, nešto za spavanje i klonite se stresa. Dogovorio je drugi sastanak i krenuo doma.
Dan peti _ Otišao je na bolovanje.
Dan šesti _ Više na pali televiziju.
Dan sedmi _ Polako se oporavlja.
Post je objavljen 02.11.2007. u 11:07 sati.