Marketing
Dušni dan
Danas se prisjećamo naših umrlih. A kako mi katolici vjerujemo da čovjek ima dušu i da ta duša nikada ne umire to se danas molimo za pokoj duša naših umrlih.
Jučer sam na vijestima čuo strašan podatak kako nedostaju tijela još 500 Vukovaraca. Nestala su. Neprijatelj (tako je teško vjerovati da i taj neprijatelj ima dušu) je ta mrtva tijela sakrio, uništio... I tako brojne majke i očevi, braća i sestre, supruge i djeca ne mogu barem zapaliti svijeću na grobu svojih ubijenih mučenika.
Strašna tragedija - Vukovar - strašne posljedice - Vukovar.
Želio bih ovdje iz sućuti s vukovarskim žrtvama spomenuti da ima mnogo obitelji i drugdje i od prije koje ne znaju gdje su im pokopani članovi obitelji, prijatelji... Želio bih im reći da nisu sami.
Meni je tako od kad pamtim za sebe. Ne znam gdje mi je pokopan otac. Ubili su ga partizani u Mariboru a vjerojatno je njegovo tijelo bačeno u jedan od tenkovskih rovova koje sada otkrivaju Slovenci kod gradnje cesta.
Nikad nisam mogao zapaliti svijeću na grobu mog oca. Od 1946. do danas.
Ono što je Vukovar danas za mnoge, za mene i mnogo mojih poznanika bio je Bleiburg. No danas, na Dušni dan ne želim misliti na krvnike. Želim u mislima zapaliti svijeću na grobu mog oca. I objasniti onima koji nisu bili pogođeni Bleiburgom kako je za nas koji jesmo bili pogođeni Bleiburg ostao vječna mora. Izlaza nema.
Ovdje donašam pjesmu Borisa Marune "Bleiburg". Sasvim slučajno sam ju otkrio prije nekoliko dana u njegovoj knjizi "Ovako" (Zagreb 1992.).
Post je objavljen 02.11.2007. u 10:30 sati.