ISPOD DUGE
...Noci donose olaksanje.Sjednemo u krug oko stola,zapusimo,natocimo case.Upalimo vostanice.Soba tada postaje prisna i topla,a svjetlost vostanice pozlati sare trosjeda i fotelja,omeksa oziljke od srapnela na stropu i zidovima.Omeksa i grube crte Eliasova lica obrasla ostrim cekinjama.U svjetlu svijeca on postaje klinac s fotografije koju nosi u dzepu kosulje.Snimljena je proslog ljeta na njegovoj maturalnoj zabavi u nekom hotelu na moru.Mjesec dana kasnije upao je u rov na istoku.
Cesto pricamo o dobrim danima u rovovima na istoku,gdje smo upoznali zivot u njegovoj velicanstvenoj jednostavnosti:na jednoj strani mi,na drugoj oni,izmedju je brisan prostor,a visoko iznad nebo,sateliti,zvijezde,bog i svi njegovi andjeli.
Stvari koje su se dogadjale izvan granica tog svijeta za nas nisu imale nikakvu vaznost,kao da nisu postojale.To sto je tamo netko sretan jer jos nije nogiran s posla,na primjer,nije nista prema sreci vojnika koji se u zoru probudi na komusini u zemunici i shvati da su mu ruke i noge na broju,da nigdje nije probusen.Unapredjenje na poslu,
kreditne kartice,vecernji izlasci,vijesti,sjednice parlamenta,izbori i televizijske reklame,novi automobili i novi svjetski poredak,racuni za struju i stanarinu,kazne za pogresno parkiranje,novac,novac,novac,i uopce sve te stvari zbog kojih se ljudi citav zivot zderu,grebu,koprcaju,cinkare,puzu,sline,strepe i moljakaju,sitnice su nevrijedne spomena u usporedbi s rafalima u tijelu jurisajucih neprijateljskih vojnika koji ih natjeraju na uzmak.A tek salica kave s rakijom u predvecerje jos jednog dana u kojem si imao kraljevsku povlasticu da ostanes ziv.
Sjecam se bujne vegetacije na rubovima zapustenih kanala za navodnjavanje u kojima smo se kupali,krvavog sunca koje se prijeteci pomaljalo iz raspukline u zemlji i potom se sporo zakotrljalo nebom najavljujuci jos jedan dan,popodnevnih sparina kad se tesko disalo,rojeva komaraca koji su u ljepljivim sumracima upadali u rovove i zemunice i opijali se nasom krvlju sve do zore.Repelenti tu nisu pomagali,jedina obrana od njih bile su debele naslage blata na licu,vratu i rukama.
Uopce,zemlja je tamo bila lijek protiv svega.Vidio sam vojnika koji je u rovu,dok su uokolo padale granate,nozem kopao rupu u zemlji u koju je trenutak kasnije,smijuci se od straha,zabio glavu.Spavali smo u zemlji,i sanjali u njoj,i
jeli,i drkali,i smijali se,i kartali,i pili,i jebem ti mater-svaki smo cas mogli postati zemljicom crnom.Iz rovovske perspektive,ono o prahu kao pocetku i kraju sve je samo ne bulaznjenje otkacenog tvorca.Ne znam je li on stvarajuci svijet slutio u sto se upusta i u sto ce se sve to izroditi,ali valja mu priznati da je bio daleko ispred svog vremena proizvevsi covjeka u prahu.Osjecaj da smo kljucna karika prema glinenom pretku nije,velim,proizvod vjerskog fanatizma vec visemjesecnog iskustva.Zemlja je u rovovima postala nasom drugom kozom,i vise je nista nije moglo isprati,ni voda,ni kolajne,ni svecani govori,nista.
Eliasa i mene jednom su minobacaci iznenadili na suncanju.Lezali smo goli,na livadi pokraj kanala,drijemao sam.Elias je naglas citao stare novine...I eto pizdarije.Kad je prva tesnula u kanal,Elias se zgrcio i prekrio novinama,a ja sam zario nokte u zemlju i zagrizao travu.U takvim trenucima Zemlja se pocne sporije okretati oko svoje osi i oko Sunca,a svi satovi na svijetu uspore dajuci vam vremena da saldirate vlastiti zivot.
Kuuuuurg,zaurlao je Elias usred guzve.Ubit cu te,mater ti jebem.
Tada sam,slusajuci kako se njegove strasne psovke stapaju s frfljanjem mina i eksplozijama,pomislio da je izgubio razum,sto mu nitko ne bi zamjerio.Umjesto toga,pokazalo se,Elias je dozivio prosvjetljenje.Njegova prica,
kasnije u rovu,uz cigaretu i casicu rakije,zvucala je posve razumnom.
Stvar je jednostavna,objasnjavao je on.Da nema Kurga,mi ne bismo bili ovdje.I zato valja pronaci tu prapizdu i ubiti je.A put do nje vodi preko leseva,to je bar jasno.
Nocima,dakle,pricamo o danima na istoku i prijateljima koji su,klinicki gledano,mrtvi.Ali jebe se nama za medicinu.
Oni su zivi u nasim sjecanjima i nasim pricama.Pokatkad su sjecanja toliko jaka da u nocnom vjetru zacujemo njihove glasove i smijeh,korake u dvoristu.Znademo,i zbog toga smo tuzni,da nece uci i pozdraviti nas,ali samo zato sto su previse pristojni da nam sad nesto nabijaju na nos,a najmanje sto zele jest da se osjecamo lose sto se jos uvijek opiremo smrti.
O svijetu izvan dometa nasih pusaka vise se gotovo i ne govori.Tamo nas nitko ne ceka,nikome ne nedostajemo,
niti nas se itko sjeca...
Post je objavljen 02.11.2007. u 08:05 sati.