Svjetski dan poezije obilježava se 21. ožujka svake godine, a pod zaštitom je UNESCO - a. UNESCO surađuje u povodu tog dana s organizacijama matičnih država, a u Republici Hrvatskoj postoje četiri takve organizacije od kojih je najistaknutija Međunarodni institut za književnost. Organizacija je nastala 18. 12. 2004. godine, a glavne aktivnosti su joj: promocija kreativnog izražavanja u kulturnom i umjetničkom životu, pomaganje nepoznatim umjetnicima putem tiskanja njihovog literarnog rada te poticanje osjećaja za kreativnost u djece.
Antun Branko Šimić:
Pjesnici
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
Velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu
Što je poezija?
Poezija se dijeli na lirsku poeziju i epsku poeziju.
Djela epske poezije nazivaju se epovi. Ep je duži pjesnički oblik koji je nastao najvjerojatnije sklapanjem manjih epskih cjelina, odnosno pjesama. Prema tematici razlikujemo: herojski ep (epopeju), religiozni ep, idilski ep i životinjski ep. Prema pristupu tematici razlikujemo: komični ep, didaktički ep i romantični ep. U epskoj poeziji pjesnik se bavi pripovijedanjem, opisivanjem i razmišljanjem.
Lirika ( lirska poezija ) najstariji je književni rod, a postoji otkad postoji i govor. U prvo vrijeme bila je usmena ( često praćena uz glazbu starogrčkog instrumenta lire ) , a kasnije ju zapisuju. Lirika je najčešće u stihovima, ali može biti i u prozi. Po tematici liriku djelimo na: ljubavnu, socijalnu, pejzažnu ( krajobraznu ) , domoljubnu, rodoljubnu, misaonu (refleksivnu) i religioznu, a po tradiciji na: himnu, odu, elegije ( tužaljke ), ditiramb, epitalam, epitaf, epigram i psalam. Lirsko – epske vrste ( vrste u kojima možemo pronaći i lirske i epske elemente) su: balada, poema i romanca. U lirsko – epskoj poeziji prisutne su dvije epske tehnike – pripovijedanje i opisivanje.
Lirska poezija
Lirska pjesma govori čitatelju (odnosno slušatelju) svojevrsnim jedinstvom zvuka i smisla. Ona pobuđuje najdublje osjećaje, a spoznaju neposredno povezuje s tim osjećajima u jedinstvo koje ispunjava izvanrednim dojmom kako stvaraoca tako i čitatelja. Taj je dojam često i sam ono o čemu lirika govori. Zbog sažetosti jezičnog izraza, zbog naglašavanja osjećajnog dojma, zbog inzistiranja na ritmu i zvuku, odnosno na jedinstvu ritma i zvuka riječi s njihovim značenjem, lirska se poezija odlikuje i posebnim odnosom prema onom o čemu se u njoj govori. Sve o čemu lirika govori izraz je neposrednoga, trenutačnog i osobnog iskustva u kojem se gube sve razlike između subjektivnog i objektivnog, vanjskog i unutrašnjeg, pojedinačnog i općenitog, između «ja» i svijeta. Upravo se zbog toga lirska poezija smatra subjektivnom, za razliku od objektivnosti epske poezije i proze – čime se želi naglasiti kako lirika ne može opisivati događaje ni izricati općenito važne misli, već može tek govoriti isključivo o neposrednom osobnom iskustvu. I kad opisuje neki događaj, i kad naizgled govori samo o nekim općim misaonim stavovima, prava lirika pronalazi poseban, vlastiti aspekt pristupa zbilji – takav aspekt s kojeg i uobičajene stvari, događaji i misli dobivaju sasvim nove smislene dimenzije.
Premda su teme lirskih pjesama načelno neograničene («lirika govori o svemu o čemu se uopće može govoriti»), za teme i oblik europskoga kulturnog kruga od najvećeg su značaja grčka i rimska lirika te lirski odlomci Biblije (primjerice psalmi – posebne vrste pjesama o ništavnosti života i odnosa prema Bogu ili pak glasovita Pjesma nad pjesmama ).
Srednjovjekovna lirika uglavnom slijedi ove uzore razvijajući osobito religioznu liriku, dok u renesansi, zahvaljujući ponajprije utjecaju pjesništva Francesca Petrarce (1304 – 1374), u lirici dolazi do određenih promjena, kako u tematici, tako i u izražajnim sredstvima: pojavljuje se subjektivan, osoban te izrazito emocionalan ton pjesama. Riječ je zapravo o onom tonu, na temelju kojega je i nastao pojam o lirici koji i danas imamo na umu kada općenito govorimo o lirskoj poeziji. Modernu liriku, dakle, ne smijemo shvatiti kao neku tvorevinu mode posljednjih desetljeća. Već uvelike usavršen moderni lirski izraz pojavljuje se u francuskoj književnosti u drugoj polovini 19. stoljeća. Pjesnici Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud i Stephan Mallarme prvaci su i uzori ovog vremena te ih slijedi čitav niz pjesnika drugih naroda. U 20. stoljeću, moderna lirika postaje vladajućim načinom lirskog izraza. U modernoj, kao i u svakoj lirici, individualan i originalan pojedinačni izraz od velike je važnosti. Među lirskim pjesnicima Japanci su nenadmašni u izrazitom sažimanju poezije. Dvije najomiljenije forme su tanka , čija tradicija kontinuirano postoji unatrag 1300 godina te haiku koji datira iz 16. stoljeća i jako je utjecao na zapadnjačke pjesnike početkom 20. stoljeća. Obje forme su nerimovane te u silabičkoj versifikaciji: tanka se sastoji od 5 redaka od 5, 7, 5, 7 i 7 slogova, a haiku od 3 retka od 5, 7 i 5 slogova. Duže pjesme također koriste ovaj sistem od 5 i 7 slogova, dok su kraće pjesme često povezane ili brižljivo složene u antologijama s ciljem postizanja kumulativnog efekta.
Poezija kroz povijest
Poezija je jedna od najstarijih i najraširenijih umjetnosti.
U početku je bila stopljena s glazbom od koje se (barem to vrijedi za Zapadni svijet), već u klasično doba počela odvajati. Izgubljeni glazbeni ritam zamijenila je vlastitim jezičnim ritmom. Upravo ritmična uporaba jezika najjasnije je razlikuje od proze, drugoga velikoga književnog roda. Mnogo je poezije poteklo iz davnih vremena, čime se stavlja naglasak na trajne aspekte poetskog izražavanja bez obzira na vrijeme ili kulturu. U egipatskim hijeroglifskim natpisima iz 2600 pr. Kr. pronađena je poezija ( očito je da su bile pjesme, iako se sačuvao samo tekst bez glazbe) koja nam je i danas bliska: lamentacije, ode, elegije, himne. Mnoge pjesme povezane su s religijom (što možemo pronaći i u pjesmama Sumerana, Asiraca, Hetita i Židova), što podržava tezu da se korijeni poezije mogu pronaći u zajedničkom izrazu, da je u početku možda imala formu plesa religioznoga karaktera. Plesni ritam mogao se označiti ne samo pljeskanjem, toptanjem nogu te ritmičnim povicima nego i pjevanjem ili intoniranjem riječi. Pjesma je postala prethodnik poezije i instrumentalne glazbe. Pjesme za vrijeme rada (također pronađene u natpisima u egipatskom grobu), uspavanke, pjesme uz igru te druge pjesme koje prate ritmičku aktivnost vjerojatno su se razvile negdje istovremeno s religioznim pjesmama. Kao što najraniji primjeri poezije pokazuju, ritualni korijeni poezije vrlo rano su se proširili. Nisu sve pjesme postojale samo za praktičnu svrhu umirivanja bogova, olakšavanja smjera duševnog putovanja nakon smrti, osiguravanja rezultata borbe ili utjecanja na prirodne fenomene. Najranije narativne pjesme ili epovi pričaju mitove o stvaranju i o bogovima, dok kasnije govore o životima bogolikih heroja, a još kasnije bave se životima povijesnih ličnosti, od babilonskog mita o postanku svijeta i Gilgameša do Homerove Ilijade i Odiseje , od indijske Ramajane i Mahabharate do srednjovjekovne francuske Pjesme o Rolandu i anglosaksonskog Beowulfa .
Mnoge pjesme nestale su kroz stoljeća, bilo zato što su postojale samo u usmenoj tradiciji ili stoga što je jako mnogo rukopisa uništeno. Neki su su rukopisi uništeni vremenom, neki krađom knjižnica i centara učenja, a neki kao u slučaju velike grčke pjesnikinje Sapfo, zbog bogomoljstva. Tijekom kršćanske ere njezine pjesme bile su spaljene te se sačuvalo samo nekih 700 redaka koji su ostali sačuvani samo zbog toga što su se nalazili u neosuđenim antologijama ili su bili citirani od drugih, čija su djela preživjela ili zato što su Egipćani zamotavali mumije u papirus na kojem su njezini stihovi bili napisani. Od nekih grčkih pisaca ostala su samo imena, ali ni retka poezije. Bliže sadašnjosti, staroengleski ep Beowulf , najvažnija poema za anglosaksonsku tradiciju, postoji samo u jednom rukopisu; pa i od stoljeća engleske aliterativne poezije preostalo je samo pet sačuvanih rukopisa. Izum tiska u 15. stoljeću vrlo je unaprijedio šanse da knjiga preživi, a tehnološki napredak u 20.st. čini mogućim sačuvati svaku pos
Post je objavljen 02.11.2007. u 01:24 sati.