Zbog kratkoće i sažetosti izraza lirska je pjesma naizgled veoma jednostavna. U njoj se obično tek u nekoliko rečenica iznosi neki doživljaj, neki pejzaž, predmet ili osoba, ili se pak izražava neka misao. No, jednostavnost uspjele lirike rezultat je složene strukture, takve strukture u kojoj čitav niz elemenata nerazdvojno sudjeluje u istoj svrsi: ostvarenju posebnoga dojma. Upravo zbog njezine savršene cjelovitosti, liriku je veoma teško analizirati.
U svakoj analizi, odnosno pokušaju rastavljanja pjesme na sastavne dijelove, postoji opasnost da se cjelovit dojam izgubi u nepovrat i da se zbog lakše uočljivih osobina previde sitni detalji o kojima najviše ovisi mogućnost prihvaćanja teksta pjesme na taj način da se njegov smisao ostvaruje u cjelokupnom iskustvu i tako omogućuje da pjesmu shvatimo upravo kao pjesmu. Pri tome ne valja zaboraviti kako stvarno razumijevanje lirike, možda još u većoj mjeri nego što je to slučaj u epici, u drami ili u prozi, ovisi o nekim preduvjetima: o sposobnosti čitatelja (odnosno slušatelja), o njegovoj izobrazbi i osjetljivosti upravo za lirski izraz, o poznavanju tradicije unutar koje je pjesma napisana, o poznavanju jezika te književne problematike izraza.
Osim ovoga, važno je reći: lirika se ne može uvijek i svugdje prihvatiti i razumjeti kao lirika .
Osnovnu strukturu lirske pjesme, takvu strukturu na temelju koje se može govoriti o osobitostima lirike (posebno u odnosu prema epskoj poeziji), možemo najlakše zapaziti razmotrimo li temu, kompoziciju, jezik i ritmičku organizaciju pjesme.
Što se tematike tiče, može se reći da su teme lirskih pjesama, doduše, načelno neograničene – lirika govori o svemu o čemu se uopće može govoriti – ali se poredbenom analizom ipak može ustvrditi:
1. pokušaji da se lirski izraz potpuno odvoji od značenja nisu doveli do uspjelih ostvarenja te, prema tome, svaka lirska pjesma ipak govori o nečemu. To će reći da riječi u njoj zadržavaju neko značenje, premda je to značenje često veoma različito od uobičajenih značenja (upravo se stoga tema lirske pjesme mora uzeti kao element u analizi).
2. određene teme (odnosno grupe tema) ipak se u lirici javljaju češće od ostalih. Tipično lirske teme mijenjaju se, doduše, tijekom vremena – variraju od epohe do epohe – ali zadržavaju (barem u lirici europskoga kulturnoga kruga) sklonost prema izražavanju nekih odlučujuće važnih i tipičnih ljudskih situacija te takvih odnosa u kojima je čovjek okrenut vlastitoj unutrašnjosti. To su teme vezane s ljubavlju, smrću (odnosno susretom sa smrću), prolaznošću, zavičajem, s onim što je čovjeku božansko i sveto te, posebno u novije vrijeme, sa samim pjesništvom.
Kako bismo pokazali raspored motiva i tipične načine njihova povezivanja u lirskim pjesmama, poslužit ćemo se primjerom – pjesmom Antuna Branka Šimića:
Pjesnici
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
Velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu
Tema je ove pjesme donekle tipična za noviju liriku: pjesnici, odnosno neke osobine pjesnika. Obrađuje se u sedam motiva:
1. pjesnici su čuđenje u svijetu,
2. oni idu zemljom,
3. njihove su oči velike,
4. njihove oči nijeme rastu pored stvari,
5. oni slušaju šutnju,
6. ta ih šutnja okružuje i muči
7. pjesnici su vječno treptanje u svijetu.
Svi su ovi motivi, naravno, vezani zajedničkom temom, osobinama pjesnika, a raspoređeni su u cjelinu tako što se prvi motiv najprije razvija daljim slijedom opisa osobina pjesnika, a zatim zaključuje ponavljanjem prvoga motiva uz određenu varijaciju: u početku «pjesnici su čuđenje u svijetu», na kraju «pjesnici su vječno treptanje u svijetu».
Pojednostavljeno rečeno, ovo je jedan od tipičnih načina na koje se povezuju motivi u lirici.
U lirici nema pripovijedanja ni dugih opisa, pa prema tome cjelina ne može biti postignuta zatvaranjem «između» početka i završetka onoga što se pripovijeda, niti pak nekom iscrpnošću opisa koji zahvaća cjelinu opisanoga. Lirika stoga navodi niz asocijacija uz glavni motiv. Jedan motiv razvija se bilo nizanjem paralelnih motiva s manjim varijacijama, bilo pak određenim kontrastima, pri čemu logika istovjetnosti i suprotnosti u značenjima biva neprihvatljiva i neshvatljiva ne uvažimo li određena ponavljanja u zvuku i određenu zvukovnu organizaciju, a također izuzetna značenja do kojih dolazi kako zbog ritma i zvuka, tako i zbog osobita rasporeda riječi u stihovima te zbog osobita rasporeda stihova u pjesmi.
Jezik i ritmička organizacija lirske pjesme pri tome, kao što se vidi i iz navedenog primjera, ne mogu se uopće razmatrati odvojeno od teme i kompozicije. Način na koji je u lirskoj pjesmi obrađena tema potpuno ovisi o uspješnome pronalaženju jedinstva ritma, zvuka i značenja riječi, takvoga jedinstva kakvo omogućuje da sve komponente strukture pjesme ravnopravno djeluju u ostvarivanju onog smisla koji na čitatelja ostavlja najdublji dojam, naravno, ako je on uspio sve izražajne elemente prihvatiti u vlastitom iskustvu i povezati ih tako kao nositelje značenja.
Post je objavljen 02.11.2007. u 00:56 sati.