prolazim gradom...
sidnen u kafić...
sve je zadimljeno...
ljudi..
kreću se...
svugi ih ima...
svi se smiju i veseli su...
osmijeh na mom licu blista..
ali duša umire...
on nije tu...
ali kad bolje promislin..
njega ni nema..
ko je on....
postoje neke stare rane...
i neke nove ljubavi...
naravno...
t.j...
samo jedna stara rana...
koja boli i peče svakim danom sve više i više..
nerazumin više ništa..
sve je zadimljeno baš kao i u kafiću...
svi se smiju i vesele...
a meni nije do smijeha...
one nove ljubavi...
nisu nikakve..
nemogu se zvati ljubavima...
ne...
one nisu prave...
samo je jedna ljubav..
koja se pretvorila u otvorenu ranu...
u ranu koja ne zacjijeljuje...
koji put se čini kao da je zarasla..
ali opet se sjetim...
i ona se otvori..
lako poput cvijeta kojem netko trga latice...
ja sam baš poput tog cvijeta..
mene trga...
on...
nemogu više...
preteško je...
ali hosu..
zbog njega..
možda shvati...
jednom..
samo da ne bude kasno..
ali..
nikad nije kasno...
možda se vidimo..
nas dvoje...
kada budemo stari i naborani..
možda tada svati..
nikad nije kasno..
ali želim da zna..
čekat ću ga dovijeka...
hoću i hoću i tako će biti...
želim da on zna..
ali s druge strane on mne želi znati...
ali saznat će..
jer mu je takva sudbina...
on je moja sudbina..
on je moj put..
moj cilj prema kojem idem..
al na dam se da ako ja ne skrenem sa tog puta..
da moj cilj neće postati cilj neke druge duše...
Post je objavljen 01.11.2007. u 22:56 sati.