. . .
„EJ, ALI kaj da drugo napravim? Mislim na nas. Bez nje mi ništa nema smisla“ - glasila je jedna od SMS poruka.
„Ma daj molim te, na svijetu ima barem milja i pol treba kaj traže frajera, a ti cmoljiš zbog te male“ - glasio je odgovo na primljenu poruku.
„Ali ti to ne shvačaš, bilo nam je tako lijepo zajedno, tolko smo toga i planirali zajedno, s njom sam bio ja“ - bio je uporan, pokušavajući ga uvjeriti da je to dovoljan razlog za ono što je smjerao
„Ali kakav si to „TI“, ako si sa 16 godina ništa bez cure koja te otkantal?! Ma daj se skubiciraj!“ - bio je njegov relativno žustri odgovor za prijateljevu, kako je on to sebi pojmio, neshvaćenu i ranjenu dušu. Na poruku koju je poslao trenutak iza posljednje nije dobio izvješće o isporuci. Svi pokušaji da ga nazove i uvjeri da se baciti sa zgrade sa životom ispred sebe, nije najmudriji potez koji može povući, bili su neuspješni. Isključio je mobitel.
. . .
Slušao sam muziku u tramvaju i jednostavno pustio da se misli same isprepliću i dovezuju jedna na drugu stvarajući tako druge puteve drugim mislima koje su navirale. Takva i igra i promjena desetaka raznih tematika o kojima sam razmišljao, dovela je do mog osobnog stajališta o životu. U biti nisam nikada sam sa sobom na taj način, kao taj dan, toliko intenzivno razmišljao o svrsi. Koja je bit? Zašto je sve takvime kakvim ga vidimo i da li drugi vide, osjete i čuju isto ono što i mi? Koliko je sve to u biti to što je.
Tko sam ja?
Damjan, sin svojih roditelja, brat, učenik, unuk, prijatelj, dečko
Idem u školu!
Zašto?
Da bi nešto u životu radio!
Zašto?
Pa da bi mogao normalno živjeti i jednom otići u mirovinu.
Zašto?
Želim živjeti!
Zašto?
Pa da vidim stvari koje još nisam vidio!
Pa koja je svrha tih stvari?
Da služe svrsi!
Kojoj svrsi?
...
Tišina
Tu sam zastao, srce mi je ubrzano kucalo, ništa, ali NIŠTA mi nije imalo smisla. Tonući lagano u melankoliju izazvanu strahom od vlastitih misli, bujica emocija, strah, pa ravnodušnost, razmišljanje o svim trenutcima, lijepim i ružnim s ljudima koje volim i onima koje manje volim. Stvari oko mene nisu više imale smisla, sve mi je bilo blijedo i jednolično, pa sve će zauvijek biti isto, i na kraju ću umrijeti. I ako ne napravim nešto što će poslužiti za dalji boljitak čovjećanstva, što sam napravio, koja je bila moja svrha, ali i tada, koja će biti svrha onih koji bi se koristili time nečime ili nečime što je ili tek će osmisliti netko za nešto drugo. Produljit će se ljudski životi?
Ljudski se život, ako se ne varam svako stoljeće produži za jednu dekadu. Pa koja je svrha toga?
. . .
Tišina
...
Toliko još stvari imam za napraviti. Toliko ljudi za upoznati, toliko mjesta koja trebam obići. Toliko stvari za obaviti. A ja žurim kao da to moram obaviti za nekoga tko mi stoji za vratom, svi mi jurimo i jurimo i nikada ne zastanemo pogledati u nebo iznad nas. Jel da?
I tada mi je sinulo.
Toj ću nepoznatoj svrsi ja odrediti svrhu.
Ali tada sam shvatio.
ŽELIM ŽIVJETI I UŽIVATI U UŽIVANJU ŽIVLJENJA!
Jer samo oni koji se ne boje mogu živjeti život, a ne umrijeti i prije nego dođe smrt.
Svaka će moja radnja, kretnja, svrah svega što radim će imati samo jednu svrhu da uživam u svemu što radim dok god hodam ovom lijepom Zemljom!
Post je objavljen 01.11.2007. u 22:43 sati.