MALA NAPOMENA: DVA PREDMETA IZ PROŠLOG POSTA NISU PROKLETI PREDMETI RIJEČ JE O NEĆEMU ŠTO ONOM KO IH POSJEDUJE POVEĆAVA MOĆI....
"Gospodaru imate posjet" reče jedan tihi glas, osoba u visokom naslonjaču podigne pogled s Dnevnog proroka i pogleda jednog od svojih slugu.
"Ne zanima me" odgovori hladni muški glas
"Vjeruj te željet ćete ju primiti" muškarcu u naslonjaću to je bilo dovoljno da promjeni mišljenje
"uredu primit ću posjet" odgovori jednako hladnim glasom
nekoliko trenutaka kasnije u prostoriju visoko uzdignute glave uđe Maggie Riddle
"Gle gle koga nam je to vjetra donio, ni manje ni više nego kći lorda Voldemorta, Margaret Annabel Revange Riddle"
Maggie se namršti
"Molila bih samo Maggie" odgovori ona prijezirno
"Uredu Meggie kako ti mogu pomoći"
"za početak pomoći ćeš mi uništiti Eniku Gryffindor, navodno ju želiš naći!?"
"To je sasvim toćno!"
********************************************
Koliko god ja razmišljala nisam uspjela shvatiti kako to da Yocelin zna za Proklete predmete , jednostavno nema smisla, nijedno riješenje mi nepada na pamet. Otišla sam u perivoj trebao mi je hladni zrak da mi razbistri misli , i uz sve to bilo je nešto što me plašilo više neogo išta, razina bijesa u meni je gomilala se i sve sam se teže kontrolirala kao da menom opet upravlja Tascha imala sam želju otići u London, Pariz, Berlin, San Francisco New York svejedno gdje samo negdje u civilizaciju i širiti kaos ubijati i mučiti sve samo da se riješim bijesa i poštedim se boli koju bih trpjela kada bih ponovno po šesti put izgubila kontrolu nad samom sobom trebao mi je Arellion više negoli sam to bila spremna priznati, trebao mi je netko na koga se mogu osloniti , trebao mi je netko kraj koga bih bila samo Enika, a ne vještica koja posjeduje moć da ubije tisuće prije negoli bude zaustavljena , nedostajalo mi je to da budem samo obična, kao što sam bila prije smrti oca.
Ugledam onu hrpu kamenja čiju zagonetku još uvijek nisam riješila, sagnem se i uzmem jedan kamen u ruku , bio je poprilično težak , pred sobom kao odsjaje ugledam poznata lica, lica ljudi čiju sam težinu sve teže podnosila , lica ljudi koje sam počela mrziti, bez nekog prevelikog razmišljanja vođena bijesom u sebi bacim kamen prema toj gomili ona istoga trena nestane, a kamen podne na tlo, da je bar tako jednostavno istjerati ih iz svoga života , riješiti ih se i ponovno biti sama, trebala sam tu samoću , njihovo prisutstvo me je činilo slabom, vezala sam se za njih više negoli sam to bila spremna sam sebi priznati . Pogled mi privuće onaj kamen na tlu, nije se vratio na mjesto kako je trebao , ostao je tamo gdje je pao, istina poprilično dalekood mjesta gdje ga je trbalo premjestiti , ali svejedno ostao je na zemlji. Nesigurnim korakom priđem do kamena, sagnem se i uzmem ga u ruku i uputim se do onog drveća kamo je trebalo premjestiti kamenje, spustim ga ne tlo u sjeni stabla nekoliko trenutaka je bio na tlu bez da se išta dogodilo, a onda bez ikakvog smisla ostalo kamenje s hrpe se premjesti na mjesto gdje je do malo prije bio samo onaj kamen što sam ga sama prenjela. Nasmijem, se ovo je bilo tako tipićno za njega da neznam zašto me je iznenadilo, no ovo je bila karta koja mi je falila da ponovno povratim svoju samoću. uputim se natrag u dvorac i produžim do knjižnice znala sam da je tamo uvijek je bio tamo. Ovaj put nisam kucala otvorila sam vrata uz glasan tresak nisam primjetila da nije sam
"To je samo tebi slično Alhire, ti si totalno lud, čekaj samo da Maggie sazna ubit će te a ja ću joj pomoć"urlala sam to je uvjek palilo
"Dobro koji ti je sad, ako sam ja lud šta si onda ti Karolina?" odgovorio je potpuno smireno što me još više naživciralo
"I prestani me zvati Karolina koliko ti puto maram reči, ti nerazumiješ pozadinu tog imena i nemaš me pravo njime zvati. Enika Alhire, Enika a ne Karolina!!!" okrenim se i za sobom uz jednaki tresak kojim sam ih otvorila zatvorim vrata.
********************
"Trebati dići spomenik Sebastiane, neznam kako si ti izdržao s njom tri godine u vezi" reče Alhir nakon što je Enika napustila knjižnicu, iz sjene izađe visoki plavokosi mladić s smješkom na usnama
"To nije bila ova Enika, onda kada sam ju ja upoznao ona je bila povrijeđena i samim time ranjiva jednostavno sam joj se uspio približit i sprijateljiti se s njom sve dok ona nije otkrila tko sam zapravo i uvjerila samu sebe da ju pokušavam ubiti"
"Karolina da je ranjiva, zbilja dal mi pričamo o istoj osobi?"
"I zbilja bi ju trebao prestat zvati Karolina"
"Ako te je zamrzila kad je saznala da si bezjački kriminalac što će tek biti kad sazna da si čarobnjak i to još jedan od drevih?" po tonu Alhirova glasa jasno ste mogli zaključiti da neželi biti u koži svojem sugovorniku
"Saznat ćemo uskoro čim Angela Slytherin dođe i donese svoj prokleti predmet"......
P.S ispričavam se što ste ovako dugo čekali post jednostavno nisam imala vremena uz faks....
Post je objavljen 20.11.2007. u 20:12 sati.