neprecizno i nesvrhovito lomilo se more
uhvatiti zadnji tračak sunčevih sjena
ogledavalo se u besmislu ovozemaljskog
svjedočiti o prolaznosti bilo je nevažno
sasvim otužno
brojala sam kockice okružene gradom...
a tišina biva sve bolnija i tiša
previše skulpturna u jazbinama mraka
ovo što sada govorim posljedica je hladnosti ovih
zidina koje gube potporanj
uglazbiti ove naše mogućnosti zaustavljene strahovima
bilo je zasigurno mučno.
a ja i dalje hodam očarana svojim koracima
lomila sam svoje granice zaustavljene ljudskim simbolima
prekoračila u bezvremenost
kao Frida ili možda tek Laura
pronašla sjeme sumnje u mauzoleju limfnosti monotone
predodređeno je da sjedimo u tišini
i nepričamo ništa o ovoj tuzi
koja čini nas ljudima
Ne mogu da nevidim koliko si nazadovala, koliko si mi puta odgovorila na pogrešna pitanja. Kako da zaustavim to tvoje traganje koje na prvi pogled izgleda, nema smisla. Što si mislila koliko ćeš dugo moći pričati o indigo bojama. Ne vesele te više izlasci u plemenu izvitoperenom. Ja sam to sve prošla i nisam pronašla odgovor. Ili jesam, al o tome šutim, spuštam se do koljena ljudske maštovitosti. Bilo bi dobro kada bi jedan dan ustala i pospremila krevet, iscjedila narandžu u sok i ispijala dugo boje duginog spektra. Razmišljala o sutra a ne o jučer, lišena bi tako bila svih podsvjesnih ludila i analiziranja. Ovo ti govorim jer oduvijek i zauvije znam što je to izgubljenost bez hermetičnih zaključaka i očajavanja. Neću ti pričati o tome koliko si posebna i jedinstvena, neću ti pričati o tome kako tvoj pogled gleda duboko više od onoga na što ljudi su se naučili da je neispravan. Tvoje sklupčano tijelo je naviklo na zimu i na konfiguraciju emocionalne boli, to znam, ali ako otkriješ da svaki trenutak za koji osjećaš da je poseban i ako uhvatiš prelamanje vremena i sužavanje postojanja, znaš da ti to nitko ne može osporiti i znaš da si otkrila bezvremenost. Jer što je vrijeme nego proučavanje zadanih momenata koji prolaze i vraćaju se. Jednoga dana, vjeruj mi, pisat ćemo samo o onome što smo doživjele, ostvarit ćemo tu dugo očekivanu netransparentnu sreću, više nećemo sanjati jer živjet ćemo kao u snu, zaboravit ćemo na ova duga traganja, bit ćemo stanovnice ne svijeta, nego vremena. Samo mi dopusti da provrije ova maglovita sjena, da prođe sve što mora proći prije nego udarimo temelje koji neće biti poljuljani i imaginari, bez obzira koliko te imaginacija činila dalekom od ovog svijeta. Nije hrabrost ta koja ćete učiniti svrhovitom, nije suzdržavanje to koje će ti pokazati koliko si čvrsta, mi trebamo više od toga, dalje i miroljubljivije. Ta učili su nas da budemo svoji i postojani u toj svojstvenosti. Budi okružena svojim duboko ukorijenjenim mislima, misli nisu pogrešne, tako rastemo i doživljavamo ovaj nedokučivi svijet. Budi iskra u plamenu. Dovoljno je.
Post je objavljen 01.11.2007. u 17:46 sati.