Ponekad se pitam kako sam zivjela sve ove godine bez tebe?
A onda shvatim da nisam... jer ti si utkan u mene oduvijek. Kao sto sam ja utkana u tebe oduvijek. Samo smo se trazili...
U nekim krivim ocima...
U nekim krivim dodirima...
Zbog koji smo padali... pa se dizali... i koji su nas tjerali da placemo i da se smijemo i da se nadamo... da ipak postoji nesto vece od svega do sada.
I govorili su nam da smo naivni i da smo preveliki da vjerujemo u bajke...
Ponekad smo im vjerovali... i opet skretali na krive puteve... Barem su tada izgledali krivi.
Danas vjerujem da ni jedno skretanje nije bilo krivo.
Jer morali smo padati i osjetiti bol...
I morali smo sumnjati u bajke...
Morali smo se dizati i traziti u nekim krivima ljudima...
Jer da nismo, mozda se nikada ne bismo pronasli... i kako bi siromasni bili bez svih ovih osjecaja...
Znala sam da jednom kada primis moju ruku, da ce to biti pocetak vjecnosti... i bio je.
Isprepleteni prsti i suze i kisa i hladna rijeka... i 4 plava oka koja su izgarala i pricala tisinom...
I zagrljaj... najnjezniji... moja glava na onom mjestu na tvojim prsima koje je oblikovana samo za mene...
Na kraju dana bitna je samo ona jedna osoba uz koju se ususkas i koja jednim malim poljupcem otjera svu besmislenost koju nam ponekad neki dani donesu...
I cak i sada kada ova udaljenost boli, ti si ta moja osoba na kraju dana i ja sam ta tvoja osoba na kraju dana...
I znam... osjecam sve ono lijepo sto nas ceka.
Jos samo malo... jos samo malo i nece nas razdvajati hladni gradovi i stotine kilometara... jos samo malo i pocinje zauvijek...
Zagrlit cemo se jako, najjace i vjerojatno cu plakati kao i onu vecer uz rijeku... a ti ces poljupcima brisati moje suze i pustiti da isplacem svu tugu i srecu... i nikada me vise neces pustiti.
Jos samo malo... jos malo i pocinje zauvijek...
Post je objavljen 01.11.2007. u 11:14 sati.