...ne budi, ne budi me...
A ne, nije ovo o toj dobroj, staroj pismi nego o mrgudu meni.
Kad kuće sklopu oči i utonu u san, a mir se razlije ulicama ja se budin.
Noć je moje vrime. Čitat, pisat, sanjarit...
Zanesen se, zatekne me svitanje, zaspen u zoru. Il ne zaspen.
Život ima neki drugi ritam, baš ga briga za neispavanu mene.
Budit me i budit se sa mnom...
Ako mrgudu nije pod noson kava za sve je najbolje da se daju u sprint.
Ako mrguda neko nešto pita naučit će šta je režanje.
Ako mrgudu zazvoni telefon il mobitel grrrr, ne javlja se.
Ako mrgud začuje radio il TV nastrada daljinski.
Ako mrguda požuruju zaintači se i uspori.
S danon mrgud pomalo odlazi.
Zna mi bit ža šta je mrgud tako mrgudan, šta se koji put prošverca pa ostane vanka cili dan.
Onda ponavljan u sebi jer neću da me ko čuje i pomisli kako je mrgud pokajnički il meko raspoložen :
sanjam, rasipam na te
nježne riječi, sjaj i boje
u svakoj zori svakoga dana
ti budiš jutro moje
bijesnim, na sve se ljutim
znaš, ljubav i to je
i kad namrštena šutim
ti budiš jutro moje
Post je objavljen 01.11.2007. u 22:00 sati.