Pjesništvo A. B. Šimića u svijesti čitatelja umnogome je obilježeno tekstovima/pjesmama koje definiraju pjesnika, pjesništvo i biografskim natuknicama koje sažimaju objavljivanje jedne knjige pjesama, bolest i ranu smrt dajući mu već pomalo mitsku dimenziju. Ponovno čitanje može potvrditi uvriježeni sustav predodžbi, slika ili se u produktivnijem i zahvalnijem odnosu čitatelja i pjesničkoga teksta neprekidno izmjenjuje odnos okvira isredišta. Konkretno bi to značilo pomaknuti se s mjesta koja su već konstanta našega čitanja Šimićevih pjesama, potvrditi životno/čitateljska iskustva i učiniti napor re/aktiviranog istupanja iz teksta. Dvosmjeran odnos teksta i čitatelja, međusobna upućenost, jest proces dvostrukoga otkrivanja: pjesnički tekst nas obuhvaća i mi svojim čitanjem izmičemo tom okviru, zagrljaju, želeći doprijeti do točke s koje će nam pjesma biti podastrijeta u cjelini, sve dok ne dode trenutak naše svjesnosti da smo opet doputovali samo do idućega okvira i da smo, istodobno, bačeni na rub: hoćemo li to nazvati intimnom razmjenom mjesta ili vidjeti u tom metaforu naših sveukupnih nastojanja ovisno je i od našeg uloga u toj igri.
Razmjena uloga čitatelja i teksta, zrcalno obrtanje uloga ozbiljno je koliko je izazovan i kontrast svjetlo / tama ili dovedeno do kraja, koliko su konacni i unaprijed upisani u tijelo, u tekst: život / smrt.
Nedugo poslije izlaska Sabranih djela A. B. Šimića, pročitao sam u novinama da je umro hrvatski pjesnik Josip Sever, pjesnik koji je na svoj način bio predan igri s jezikom, predan "plesu označitelja" (kako bi to naznačio Zvonimir Mrkonjić), ludizmu jezika, koji se uvijek pustolovno i izazovno doticao ruba na kojem se "produžava naša borba/ muževna ili lišena smisla, (jer se vrti vječito) oko smrti." (Pobjednički pohod). Spominjem Severovu smrt jer se dogodila u vrijeme čitanja Šimića, koji je ispunjavanje praznoga prostora hrvatske poezije otpočeo upravo sučeljavajući iskustvo smrti i smisla života s jezikom i stvarima, dakako, Sever ce taj vječni "tematem", problem velikog slova Smisla, Života, Smrti, ispunjavati drukčijim znacima i s drukčijim posljedicama i uvidima.
Čitanja, tumačenje poezije A. B. Šimića počinju i završavaju odgonetanjem smisla, utemeljenjem metafizičkoga u njegovoj poeziji, potvrdeno Šimićevom pjesničkom samosviješću, stradanjem i stvaranjem: "Smrt i ljubav sjedinjuju se kao talasanje, kao plima i oseka istog mora.", ili "Smrt i ljubav javljaju se u svojoj egzistencijalnoj samoći. Bez mita. Bez romantike. Goli oblici nastojanja. Šutnja u se zatvorena." (Jure Kaštelan).
Drama svijeta u pjesničkom tekstu zadobiva samosvojne razine, oblike u kojima čitamo kako nas tekst gleda i kako mi tekst trebamo tekst gledati: zvijezde, nepomična plava brda, tijelo, smrt, žene, siromašni - njegovi su korelativi kojima se pokušava (hoće) imenovati naslućeni smisao ili besmisao, prolaznost ili vječnost, zadobiveno pravo pjesničkog odgovora na konačna pitanja.
Subjekt pjesnički, lirski, posreduje svoje iskustvo u jeziku. U eseju "O muzici formi" Šimić će zapisati: "Duša stvari govori duši čovjeka. Ako svaki čovjek ne čuje ono što govore stvari, zar to znači da stvari ne govore čovjeku?" Retoričko njegovo pitanje, upit o posljednjoj tajni čovjeka, razrješava se u poeziji. Poezija je prostor u kojem će biti dovođenje u vezu riječi jednostavne, punoznacne, nataložene povijesnim i upotrebnim značenjima... Poslije zaključka da je "umjetnikova spoznaja najviša spoznaja" i da "kad doživljavamo forme umjetnosti, spoznajemo ono što je beskrajno, vidimo ono što je drukčije nevidljivo", pjesnik pokušava vratiti djevičanstvo stvarima, otvoriti jedanput zatvorena vrata njihova unutrašnjega života. Time se nedvojbeno upućuje u jezičnu pustolovinu, čini se napor da se vlastita drama, drama svijeta, ovjeri u drami jezika.
Promatrano dijakronijski A. B. Šimić je iscrpljeni pjesnički vokabular "hrvatske mlade lirike", simbolično zaokružene u Wiesnerovoj antologiji, zamijenio i počeo ispunjati novim pjesničkim govorom: otkriće ekspresionizma, berlinskog "Sturma" odvija se u poetskom smislu drugačije od Krleže, upravo za onu mjeru razlike izmedu njihova doživljaja svijeta, ili različite subjektivnosti onih koji su u potpuno drugačijim okvirima i uvjetima stjecali svoje samoostvarenje: "Ako je Krleža bio ponešto djetinjast mladić koji se mogao pomiriti sa sobom tek uz uvjet potpuna nemirenja sa svijetom, Šimić je bio prerano dozrelo dijete koje je prihvaćanje svijeta plaćalo odricanjem od i najmanjeg ugadanja sebi." (Vladimir Biti: Periferija kao pjesnička alternativa)
A. B. Šimić će svoju pobunu, svoj krik, artikulirati akcijom "odstvarivanja", otkrićima izvorna smisla stvari, njihova osluškivanja. Odupiranje automatizmu: pogleda, jezika, dosizanje govora koji je prirodan, posredovan pjesmom - otkrivanje je vječnost. Ulog je znatan: lirski subjekt potpuno je predan svojoj misiji i u njoj je njegov stalni smisao. To znači potpuno odricanje svakodnevnosti, trenutačne radosti, pobjede, dovršenosti i samozadovoljstva: "Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči/ pjesnici su vječno treptanje u svijetu."
Razina na kojoj pjesnik provjerava svoje sudjelovanje u svijetu jest jezik. Riječ je njegova temeljna kategorija, riječ koja će pjesničkim otkrićem, kreacijom biti ponovo dovedena u stanje slobode, punoće i jednoznačnosti, jednostavnosti. Pjevanje sebe je pjevanje riječi, lirski subjekt upućuje iz svoje duhovnosti prema kristalnosti, jasnoći, tijelu riječi: "Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i pogledima plivam preko polja livada i voda". (Moja preobraženja)
Uputiti se tijelu riječi, upisati njezinu vječnost kroz pjesničku imaginaciju, proces odvajanja riječi ponajčešće znači dijalog sa samoćom, izdvojenost: "Ja poznam bol mladića/ koji pobjednički pjev iz svog izmučenog srca/ u jutro pjeva/ sa željom da sva srca s njegovim zatrepte/ i da se osluškujući glave prignu/ u ćutanje i slatki zaborav". (Mladić) Treba li reći da je plod mladićeva pjeva osuđenost na izdvojenost, jer otpor je uvijek dvostruk: otpor stvari kojima se hoće proniknuti bit otpor neodredenoga, i, ujedno, otpor svijeta kojem je pjesma, krik, pjev upućen: "Al pjev mladića nečuven od ljudi/padne natrag u njegovu ćutljivu samoću".
Prostor / vrijeme redovite su odrednice kretanja njegova lirskoga subjekta zemlja, cesta uključene su u opreku nebo, zvijezde. Prostor pjesme je prostor izborne slobode i otud težnja da se poništi sve što priječi, zatamnjuje: dokidanje vezanog stiha, interpunkcija, sve ono što bi se moglo nadrediti ekspresivnosti, slobodnom ritmu, disanju pjesme, rasterećivanju i odstranjivanju nagomilanih značenja.
Međutim, to nije značilo prepuštanje, igri, fonemsko/morfološkim kombinacijama, koje bi nesputano poništile uspostavljani red, strogost. Šimića zanimaju punoznačne riječi, koje međusobno dovedene u vezu imaju naglašeno, otkriveno značenje. Napor je to subjekta da se napokon potvrdi u svijetu, prizove Drugoga: "Mi / svatko iz svog mučnog dana dolazeći/ sretamo se na vratima noći". Dakako, pjesnik je u neprekidnu dokidanju ne samo pjesničke govorne prakse nego i željan dokinuti nesporazum sa svijetom oko sebe, pjesma je izlika za pokušaj stupanja u dijalog, ona je obraćanje nijemostima stvari, ali i onoga drugog, ljudskog glasa oko sebe: "Ja stanem nasred ceste (i kriknem) iz svih snaga". Strogost prema sebi Šimiću je značila i strogost stvaranja, stvaranja cjelovite arhitekture pjesme, gdje se napetost i ritam postižu jednostavnim, strogim stihovnim organiziranjem, blagim pomacima i ponavljanjima, izravno postavljenim pitanjima i opisima vlastitih postupaka i namjera.
Bilo bi lijepo misliti da je A. B. Šimić dosegao početnu zadanost i za to bismo brzo našli i potvrdu u njegovoj poeziji i njegovoj smrt: međutim bilo bi to u suprotnosti s naravi jezika, jezika pjesme - jezika utopije. Nikada Šimićeva poezija nije dosegla zadani ideal, ali je bila njegovo ispunjenje, jer "odstvarivanje stvari", dinamizacija jezičnih znakova i pažljivost postupanja s riječima, izbjegavanje vezanosti, prepoznatljivosti, automatizma završilo je novim poretkom, novim modelom, ustrojstvom koje je bilo tipično šimićevsko i doseglo točku s koje će suvremeno hrvatsko pjesništvo krenuti dalje: bilo priznavanjem ili negacijom, bilo prisjećanjem ili obnovom.
Umjetnost (pjesništvo) tako uvijek sudjeluje u procesu prizivanja ne-napisanoga i njegovoj rekonstrukciji: jer, zapisat će Šimić: "Najviša čežnja naših duša je čežnja umjetnosti."
Pisanje je ispunjavanje čežnje, upisivanje ne-napisanoga, možemo to imenovati katahrezom ili labirintom, Derrida to u jednom razgovoru imenuje pisanje utiranjem puta, spisom čiji autor nije čovjek ni Bog ni životinja, jer u najširem smislu označava mjesto gdje se ta klasifikacija - čovjek /Bog/ životinja - tek uobličava: "To pisanje je zaista kao labirint, pošto nema ni početka, ni kraja. Stalno smo u pokretu. Suprotnost između vremena i prostora, između vremena za razgovor i prostora za hram ili kuću gubi svaki smisao. Nastanjujemo se u pisanju. Pisanje način stanovanja."
Ne bih se htio poigravati s mogućim simboličnim značenjima, ali pjesništvo A. B. Šimića potvrdivalo je napor da se život, shvaćen kao kratki izlet, vrati prapočetku, izvornoj točki. Paradoks da "budući već su bili" i sve je bilo već u prvom času poništen je, ili opravdan, samoopomenom da se ne ide malen ispod zvijezda. Pravo prijelaza iz praha u zvijezde htjelo se postići otkrivanjem izvornog jezika. Hoće li taj projekt biti motren u okviru konkretna pjesničkog ostvarenja, povijesti hrvatskoga pjesništva ili će krug stvarati čitateljevim iskustvom, pravo je svakoga od nas pojedinačno.
Post je objavljen 31.10.2007. u 02:14 sati.