Antun Branko Šimić (Drinovci kod Gruda, 18. studenog 1898. - Zagreb, 2. svibnja 1925.), hrvatski pjesnik i esejist.
Šimić bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom, a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.
Donadini je uzvikivao "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno - i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.
U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1924-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Matica hrvatska u Mostaru postavila je spomenik Antunu Branku Šimiću ispred svoje zgrade 2005. godine. Autor spomenika je hrvatski kipar Josip Ivanović.
U poeziji Antuna Branka Šimića ponajprije stoji riječ kao svetinja, kao snaga stopljena u pregnantnosti, preciznosti i mramornoj čvrstini, riječ koju je cijenio kao malo tko prije njega. Izvanredno obaviješten o kretanjima suvremenih europskih književnosti, umio je oštro, kritički, bez milosti preispitati mnoge vrijednosti i veličine hrvatske književnosti. Njegovi kritički zahvati i danas ostaju primjerom znalačke, vrijedne i valjano pisane kritike. Kao pjesnik nastojao je sublimirati do maksimuma izraz, osloboditi ga svega suvišnog, bez slika i opisa, tražeći jezgru postojanja i kretanja, bez pjevanja i intoniranja, da sve bude govor čist, jasan, sažet i pun. Sve je bez patosa, bez podignuta tona, bez euforije, mirno, fatalistički pomireno i u trenucima i u stihovima smrti. Spoznaja o vlastitoj tragici i taj ledeni mir čovjeka osuđenog na smrt u godinama kada se tek počinje ozbiljno živjeti i stvarati, svojevrstan je i samosvojan obračun ljudskoga duha sa smrću, njezinom neumitnošću. Antunu Branku Šimiću pripada jedno od prvih mjesta u našoj novijoj povijesti. Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te čuđenje u svijetu.
Post je objavljen 31.10.2007. u 02:12 sati.