- Bogme, starim, starička - rekoh uz uzdah po tko zna koji put.
Vjerojatno je baš ta posljednja činjenica kod Meri izazvala provalu smijeha i jedan ne baš lagani udarac po mom ramenu. Sve mi je to izgledalo kao deja vu ali baš mi je godila ta prepoznatljivost i predvidljivost trenutka. Naših petnaest godina intenzivnog druženja i raznih zgoda i nezgoda svelo se u 29-toj na obavezno ispijanje kave subotom ujutro negdje u centru grada, daleko od špice. I, po mogućnosti, na otvorenom, jer je najveća novost u našim životima bila jedna mala beba koja je redovno spavala pokraj nas u kolicima i puštala nas, za razliku od drugih beba,da na miru popričamo i uživamo u kavi. Moja mala carica.
- Dobro, koji ti je sad, ko-ko-dak? Šta te uhvatila neka kriza? Uopće nismo stare, barem se ja ne osjećam tako. Zapravo, osjećam se puno bolje sad na pragu tridesetih u svojoj koži nego sa dvadeset.
- Ma nije mi to ni na kraj pameti. Ne radi se o tome, nego, eto, tako.
- Ste vas dvoje sada u redu? - upitala me misleći na moj bračni život.
To me je pitanje počelo užasavati i trenutačno bi me hvatao napad bjesa koji sam morala susprezati jer su pitanje postavljali samo meni dragi ljudi koji nisu zaslužili slušati tirade zbog mog kajanja.
- Ma da, da, sve je o.k. Nego, ti me znaš već toliko godina i znaš kako sam bila oduvijek zaluđena hororima, jezivim pričama, misterijama i takvim stvarima.
- Uf! Ja sam uvijek govorila da ti nisi normalna, gledati takve stvari sama u mraku.
- E, pa prošle subote je na TV-u bio ciklus japanskih horora i htjela sam konačno pogledati originale svih onih filmova koje sam u videoteci našla samo u hollywoodskoj verziji. Oni koji su ih uspjeli pogledati kažu da su daleko bolji od američkih. I lijepo ti se ja namjestim u naslonjač, beba fino zaspala, moj mužić hrče na trosjedu pokraj mene, i ja gledam. Mogu ti reći da sam izdržala pogledati samo dva filma, a onda sam prebacila na drugi program,upalila svijetlo i budila prasca pola sata da dođe sa mnom u krevet. Nisam se mogla sama sebi načuditi.
Meri se pukla smijati, a ja sam se još dublje zavalila u naslonjač stolice klizeći prema podu, jer su se ljudi s okolnih stolova počeli okretati prema nama.
- Nemoj mi reći da te bilo strah! Pa to je samo film! Tebe je bilo strah?! Ne mogu vjerovat.
- Pojma nemam koji mi je, ali sam postala puno osjetljivija na takve stvari. Što je najgore, moj periferni vid se počeo dobrano zajebavati sa mnom, što u kombinaciji s mojom bujnom maštom i nije baš najljepša situacija. Morat ću ići kod okulista, već dugo nisam bila.
- Kako to misliš?
- Ne znam, jednostavno mi se prečesto čini da krajićkom oka vidim nekakve pokrete na mjestima u kući gdje tog trenutka nema nikoga.
- Ma to si umišljaš jer gledaš takva sranja.
- Ne znam, to mi se događa u bilo kojem trenutku, i kad nisam sama u kući i kad nisam pod dojmom neke lude jeze koja me opsjeda.
- Čekaj, čekaj, kakve sad jeze?
- Ma, možda sam stvarno pod prevelikim stresom da bih još i hororima turpijala živce, ali sve češće navečer kada idem leć, kada svi moji već spavaju, jednostavno ne mogu ona dva metra hodnika do sobe proći a da ne upalim svijetlo.
- Eto, vidiš! Sam ti lijepo rekla da ne treba gledati takve gluposti.
- Ma, kužim te, ali to mi se događa i bez horora, kada sam mislima negdje sasvim drugdje ili sam dobro raspoložena. Ne znam zašto. Nikad mi se to još nije događalo.
- Dobro, čekaj, šta točno osjećaš? Čega te strah?
- Eh, voljela bih kada bi i ja to znala... Ne mogu ti to točno ni opisati. Ma, dobro, zaboravi, kažem ti da starim. Nego, šta ima novoga u tvom ljubavnom životu?
.......................................................................................................................................................................................
Iz grada sam se vratila oko 13 sati jer je maloj carici bilo vrijeme za jesti. Presvlačeći je na stolu za previjanje srca prepunog ljubavi gledala sam je razmišljala kako je narasla u ova dva mjeseca a kako je sićušna bila kada su mi je u rađaoni prvi put dali u ruke. Prva prinova nakon 24 godine u mojoj obitelji izvrnula je cijeli naš svijet naglavačke, tako da nam je kuća neprestano vrvjela rođacima koji su je htjeli vidjeti. Naravno, moji su roditelji kod nas postali dio inventara, pa ni ta večer nije bila iznimka. Moja mama kao da je sumnjala u moje majčinske sposobnosti iako je ona bila devet godina mlađa kada je mene rodila, pa ako nije bila prisutna kada smo caricu kupali, hranili i nosili na spavanje, nije mogla mirno zaspati a da me ne nazove, makar u jedan sat u noći, i provjeri jesmo li sve to napravili. Zato sam joj noćas prepustila tu čast.
- Evo ga, drago bakino zlato, sad idemo nanati - tepala joj je noseći je u krevetić.
- Tiho, da je ne razbudimo - rekla sam.
Iako je do tada na bakinom ramenu čvrsto spavala, kada smo je spustili u krevetić doživjeli smo jednu od najstrašnijih scena koju sam ikad vidjela. Barem sam tada tako mislila jer je to bio samo početak. Lara se ispružila koliko je mogla, stisnula ručice uz prsa, razgoračila oči i jednostavno prestala disati na nekoliko sekundi, dovoljno da poplavi, a onda je odjednom sav taj grč nestao i počela je histerično plakati. Mama joj je bila bliže pa ju je u trenu digla u naručje i pokušala smiriti. Ja sam već bila sva uplakana i uspaničena: što se to dogodilo? Što je to bilo s mojim djetetom?
- Mama, šta je to bilo? Je sve u redu? Jel' diše? - nabrajala sam u dahu ne prestajući se tresti i plakati.
- Sve je u redu, ne paničari. Ššššš, drago bakino, sve je u redu, nemoj mi plakati, zlato - govorila je Lari njišući je u naručju gotovo kao da mantra.
Moj tata je već zabrinuto u kuhinji pušio cigaretu kada me Anel, moj muž, doveo do stolice, posjeo me, poljubio u tjeme i bez pitanja mi natočio štok. Ubrzo nam se s uzdahom pridružila i mama.
- Nemojte se brinuti, nije ti ništa. Vi ste toliko sretni s Larom da gotovo i ne znate šta znači imati dijete. To je bio samo jedan grč koji ju je uhvatio jer halapljivo jede, a da ima prave kolike, e tek onda biste znali šta znači imati bebu. Ovo na sekundu, pa to je ništa. A ti se pogotovo moraš smiriti jer u takvoj situaciji ako počneš paničariti ne možeš smiriti malu - rekla mi je, milujući me po licu.
- Moraš i mene shvatiti, to je stvarno izgledalo... ne znam... nije mi izgledalo kao grčevi... - konačno izustih ono što me tištilo.
- Ma daj ne buncaj! A nego šta misliš da je bilo? Šta bi je odmah vodila kod doktora? Nije ti žao da ti tako malu bebu bockaju i testiraju? - počela je s napadom.
- Daj, Sami, nemoj stvarati probleme tamo di ih nema. Ima punica pravo, to je bio samo jedan grč, Lara stvarno nikada nije imala grčeve i možda je to tako kod nje - javio se i Anel.
- Dobro, imate pravo - odgovorila sam, iako iz misli nikako nisam mogla izbaciti one malene unezvjerene oči koje gledaju ravno ispred sebe prema tami hodnika. Ali da sam tada to naglas izgovorila, ne bih se izvukla živa iz njihovih optužbi na račun moje mašte.
Post je objavljen 30.10.2007. u 22:42 sati.