Ovo je naizgled jedna sasvim obična prostorija
Prostorija u kojoj borave sasvim obični ljudi
Ljudi koji se bave jednom njima posve običnom stvari
Stvari koja se zove folklor
I već pri pisanju ovih prvih riči uspila sam se naježit, šta ćeš kad mi je to već duboko pod kožom i odlazi sve dublje. Jedina stvar u životu za koju san osjetila da je obožavan. Liježeš s nekin napjevon u glavi, budiš se s korakom u nogama. I pjevušiš al vjerojatno krivo jer je nova stvar a zaboravio si melodiju a riči nabadaš. U koraku opet kradeš onu vražju sinkopu. Al ti drago, puno drago.
Sve šta nas veseli tu je počelo u ovom prostoru. Mali ansambl koji broji nešto više, od 40 članova jači je i veći nego ikad. Znam zvuči smišno, ka na nekoj predizbornoj kampanji al je tako. „Jači i veći nego ikad". Eto u tih 64 kvadrata skuplja se ekipa koja radi sa srcen i dušon. Možda je važno istaknit da jedino šta imamo jesu ta 64 kvadrata, malo hodnika i eto WC. Al dovoljno nam je, kad nema bolje. Je da nam je malo tisno a ko nas pita kako nam je.
Većina ne zna da opće postojimo. Bar još pola grada… šta je žalosno. Neki nas gledaju ka seljake. Mogli bi mi napisat blog-ova i blog-ova ko bi bili zapravo seljačine. O drugih dobivamo podršku i pomoć, od trećih samo riječi pohvale, obećanja, hm, dijela im još uvik izostaju. Četvrti i dalje ne znaju za nas. Ponavljam, žalosno.
Kad je u pitanju ova djelatnost, aktivnost kako van drago, mnogo toga je i bit će žalosno al počeli smo se samo smijat.
Ništa nas neće pokolebat da svoje ideje, a ima ih puno, za ovo misto možda i previše, ne ostvarimo.
Kad nas niko neće popratit kako triba, sami ćemo. Ka i sve šta smo do sada učinili…
Post je objavljen 30.10.2007. u 21:11 sati.