Već duže vrijeme razmišljam što želim. Bezvoljnost me totalno preuzima, postajem flegma. Uopće više nemam inspiracije za ništa. Tako kasno u noći gledam njihova lica na zidu što iz obasjava večernji plamen vatre. Vatra se igra sjenkama, pokazuje pa sakriva njihova lica. Zapravo, nikada ih nisam ni poznavala. Samo su stranci u mojoj kući, stranci u mojoj sobi, stranci u mojoj glavi. Samo prolaznici čije sam riječi nekada pjevala kao molitve. Bili su mi poput svetaca. Sada me samo podsjećaju na stara vremena. Da im i prekrijem lica zauvijek, da me više ne gledaju, ne znam čime ili kime bi ih zamijenila. Neka još onda ostanu. Da li da odbacim prošlost totalno i krenem ispočetka? Po starome više nikako ne mogu živjeti a u novi život koji mi me čekao, jednostavno, tamo nikako ne pripadam. Zbog ovih stranaca propustila sam vječnu sreću uz ples sa svojim plesačem. Koliko još moram otplaćivati tu pogrešku? Dok gledam bjelini snijega, ponovno putujem u prošlost. Sjetim se svoga Noćnog Plesača i što smo nekada imali… snijeg mi budi sva sjećanja i osjećaje na njega. Što sam imala, što sam sve sebi dozvolila i izgubila ga. Sada u istoj plesnoj dvorani gledamo se iz daljine on s drugom plesačicom, a ja… a ja… ja sam stojim negdje u zabačenom kutu. Sada znam što sam izgubila. Da li želim vratiti stara vremena, želim li jedan ples s njim? Stvarno ne znam. Više ne sviraju naše pjesme, sada su druga vremena. Zaboravio je korake naših pjesama. Sjeća li se mene kada zasviraju stare naše melodije, pamti li ta vremena? Sada sam totalno bezosjećajna, ništa više ne osjećam. Jedino pamtim osjećaje što mi ih budi ova zimska snježna noć. Samo u tom trenu osjećam što sam nekad osjećala. Hoće li nas ikada više spojiti stare naše pjesme? Sve češće sviram na starom pianinu baš kao nekada. Još se nadam da će čuti moje melodije i pridružiti mi se svojom gitarom i tako oživiti naše stare zajedničke pjesme te tako nastaviti skladati nove. Novom pjesmom da dobijemo drugu priliku.k ovog puta ne bi stala svirati usred pjesme. Svirali bi zajedno do kraja, a kasnije bi drugi nama svirali dok bi mi plesali laganim koracima i krenuli ispočetka…
Dok sam pisala ovaj post, kao i obično slušala sam svakakve pjesme. I domaće i strane, nisam ih ni doživljavala jer sam se koncentrirala na pisanje. Onoga trena kada sam završila s pisanjem počela je ova pjesma:
SAMO SJEĆANJA – PARNI VALJAK
Svejedno koji dan ista je stvar
vraćam se kući sa posla u dva
spremam nešto da zavaram glad.
Sjednem malo da pročitam novine
al novine su jučerašnji broj
još je ona bila tu…
opet mislim na nju.
Samo sjećanja
u ovom stanu ostala su uredna
Duša praznih, džepova praznih
ne može se reći da probali nismo
al uz malo dobre volje moglo je i bolje.
Poludjeli vjetrovi svuda su me bacali
al na kraju priče opet ista stvar
godina više i sjećanja
o Bože kako duga, kako pusta noć…
gasim svijetlo ni čitati ne mogu
krevet je pust bez nje
…odmah iza te pjesme krenula je još jedna:
ANDREA – (neznam ime izvođača)
Kunem ti se Bogom
Neću više s tobom, Andrea
Loša su vremena
Ljubavi tu nema, Andrea
Pusti sada tugu
Što ja volim drugu, Andrea
Možeš da preboliš
Nemoj da me moliš, Andrea
Lijepa si Andrea
Neće bit problema, Andrea
Doć će neko drugi
Noću da te ljubi, Andrea
Oprosti Andrea
Znam da voliš me još
Voliš me još
Znam da voliš me još…
…i kako bi ja sada to trebala shvatit? Jel to kakva poruka ili slučajnost da mi se baš svaka riječ poklapa za prvu pjesmu (Samo sjećanja) s mojom pričom i je li moguće da je druga pjesma njegov odgovor meni? Iako je ime pjesme (Andrea) totalno drugačiji od mog imena. Stvarno ne znam što mislit o tome, totalno sam izgubljena… Ako se tu ima što komentirat i ako imate komentara slobodno pišite, jer ja sam bez teksta…
Post je objavljen 30.10.2007. u 20:20 sati.