Sedamnajest mi je godina stalo u tu torbu. Ma nije ne, ima ih i više nego jedan i sedam nisu osam već... - kaže. Tako izgleda - kažem. Hladno mi je iovako ionako, bez obzira koliko je stalo. Dok čekamo ovaj autobus čini mi je da autobusi uvijek više kasne od vlakova. I nekad ni ne dođu. A vlakovi s druge strane manje kasne, a ako kasne barem imaju tople čekaonice koje smrde na dim. I tako smo čekali autobus satima, u mraku, na snijegu. Trčali smo na mjestu da se zagrijemo, ali je brlja bila bolja. Kao klimatizacijski rashladni uređaj ponašala su se naša usta, šiktala paru kao čajnik, a mi smo pokušavali zapaliti brljeni vodopad iz ustiju kako bi makar na kratko osjetili sličnost između opekotina i smrzotina. I doista, obje završavaju na otina. Kako su automobili prolazili rijetko, nije nam preostalo ništa drugo nego da dignemo palac...pa onda ruku...pa onda transparente od Armada Mrkopalj, pa transparente od BBB Mrkopalj (šala mala). Naravno da nismo imali transparente BBB mrkopalj. Ona je žensko i ne može biti Boy, iako je Blue kad je prebijem jer je bila Bad. Tako da nismo imali BBB Mrkopalj. A i zato jer je lakše nosit transparent s velikim svjetlo plavo bijelim jedrenjakom nego nekog nervoznog psa. Kakva korist od njega, možeš ili ga nahranit ili ga zaklat i pojest, a zapali ti vatru po ovoj hladnoći. A jedra svjetlo plavo bijelog jedrenjaka pokretala veliki kufer sa sedamnajest, na kojem smo se klizali po snijegu u pravcu vukojebine kroz druge vukojebine. Uglavnom porno vukovi. Kada je nestalo vjetra prebacili smo se na stopiranje. To stopiranje je dosta zahtjevno, a s obzirom na količinu snijega nije nas vidio ni jedan auto koji je prolazio. Nije bilo šanse da stane jer su kočnice beskorisne u takvim uvjetima vožnje. Možda da su vozili bezuvjetno da, ali ovako... Vjerojatno je i autobus odjebao brijanje snježnih nanosa kroz vučji porno. Uglavnom, autostop ima jedan vrlo zanimljiv učinak na ljude. Može djelovati tako da ako je čovjeku hladno, vruće (makar si trenutno ne mogu zamisliti vruće) ili bi htio čim prije stići na odredište, on postaje blago ili manje blago odnosno jako depresivan. Što se nama ne bi trebalo dešavati s obzirom na divni zimski ugođaj i povremeni vjetar što nosi pahuljice koje kako kažu "nijedna nije ista" (neka ne seru, jer ako postoje blizanci onda koji kurac). Ipak dešavalo se itekako. Hladnoća, očaj, pa čak i glad. Barem smo imali brlju. Odjednom je stao bijeli automobil i dva puta potrubio i zasvijetlio farovima. So far away. Spakirali smo jedrenjak u kofer sa sedamnajest i otrčali, nekoliko puta poskliznuvši se na led, prema bijelom automobilu. Jebeno hladno, hlađe nego zimska puška po tom tlu, ali barem je stao automobil. Hitro smo uskočili unutra, stao je jedan poslovni čovjek koji upravo ide jebati sekretaricu i ako ne stigne na vrijeme ova bi se mogla pokupiti doma mužu i djeci, a to nije dobro za njegove radnike koji rade prekovremeno jer bi na njima iskalio bijes. Kad mora tako. Naši su senzori udovoljavali našim željama i prikazivali stanje sve boljim, toplijim, ali nama je i dalje bilo hladno. Tek nas je onaj optimizam kada ti stane auto na stopu vratio u život, osjećali smo da sad možemo i na kraj svijeta gdje god to bilo. Imali smo prijevoz, grijanje, kofer pun sedamnajest i jedrenjak od armade. I naravno brlju. He, he.
Post je objavljen 30.10.2007. u 16:08 sati.