Prije par godina, točnije još malo pa će biti pune tri, polomio sam ligament u koljenu.
Desilo se to u Zagorju, na roštilju. Točnije, prije nego se vatrica koja pečeno meso znači uopće upalila.
Peh, totalni. Nisam ništa bio ni pojeo, a šta je još gore, niti popio. Da sam bio pijan, ajde još, ali ovako...
Loše, jako loše...
Potrgao sam ligament patele, kako je prilikom operacije utvrđeno na tri dijela.
Čak mi je i kirurg za vrijeme operacije rekao da sam specijalac.
"Znam, hvala." samo sam mu odgovorio.
Kako se ja držim dobre stare, zašto da bude jednostavno kad može biti komplicirano, tako su se i ovaj put, istina ne mojom krivnjom stvari zakomplicirale.
Nakon loma morao sam ležati tjedan dana u longeti u bolnici, jer je koljeno nabubrilo ko buhtla.
Pa su to punktirali da vide šta je unutra.
Nije bilo ništa, samo hrpa tekućine. OK.
Operaciju sam prošao sa spinalnom anestezijom, koju su mi uspješno dali iz osmog (8.) pokušaja. Nije baš ugodno kada te gađaju u kralježnicu i promašuju. Sedam puta. Osmi su pogodili. Malo su mi leđa ličila na ploču za pikado...
Operaciona sala je izgledala kao da je zadnji put uređena 1979, što je vjerojatno i bio slučaj. Inače govorim o Traumatologiji u Draškovićevoj. Bio sam u krivoj sali, odnosno onoj bez ekrana na kojem se može pratiti tijek operacije, što mi je jako žao. Kažu mi da ligamenti izgledaju kao klavirske žice. Je li profesionalno javljati se na mobitel za vrijeme operacije? To je naime napravio jedan asistent.
Poslije operaciji saznao sam da sam bogatiji za 400-tinjak eura koliko košta šeraf koji mi je u koljenu.
Kad popusti anestezija, cirka dva sata, počinju bolovi.
Boli, jako.
Živjele tablete.
Tog dana poslije operacije se baš i ne sjećam predobro.
Odlične tablete.
I tu počinju prave pizdarije. Konci kojima je ligament spojen trebaju se razgraditi u organizmu, odnosno koljenu. Ali to nitko nije rekao mome koljenu, odnosno organizmu.
Tako da sam umjesto zatvaranja rane, idućih nekoliko tjedana proveo sa rupom na vrhu koljena iz koje je curilo. Ne baš u slapovima, ali u prosjeku, svakih deset minuta sam morao brisati nekakvu sukrvicu, ili kak bih već to nazvao.
Poslije operacije sam još tjedan dana proveo u bolnici, a potom tri tjedna doma. I sad, umjesto da krenem na rehabilitaciju, evo mene ponovno u bolnici, a kak je moj kirurg bio na godišnjem taj tjedan, glavna sestra mi je pincetom koju je kroz rupu na koljenu ugurala u koljeno čupala komade konca, čak i cijele čvorove van.
Zbilja nisu štedjeli kad su me krpali. Flaksa ko u priči.
Kako ni ona nije mogla sve počupati, kad se doktor vratio sa godišnjeg, ponovno me malo rezao, al ovaj put samo pod lokalnom anestezijom, koja je malo pre rano popustila, tako da sam zadnjih pet minuta bio mokrih leđa i znojnih dlanova na operacijskom stolu.
I onda se napokon rana počela zatvarati.
Nakon 40 dana bolnice i tri tjedna doma napokon je i to bilo gotovo.
Rekli su mi da sam jedan u godini koji se pojavi sa takvim problemom nerazgradnje konaca.
Di baš ja od svih ljudi?
Sada još samo moram provjeriti da li prolazim kroz detektore metala bez da ih aktiviram.
Dodatak (za vrijeme operacije)
Za vrijeme operacije, nakon što je anestezija odradila svoje i ja ostao paraliziran od struka nadolje, čuju se komentari kao da si negdje na gradilištu.
Rez ne znam čime, izazvao je pojavu bijelog dima iz pravca moga koljena, kojeg nisam (koljeno, a ne dim), vidio zbog dignutog paravana.
Ne da je zasmrdilo, nego je ZASMRDILO.
Podsjetilo me na izbore novih Papa.
Nakon desetak minuta čeprkanja, kirurg je rekao asistentu: „Bušilicu.“
Tu sam se malo zabrinuo.
Kada je rekao: „Svrdlo – trojku.“
Već mi je bilo lakše.
Mora da se stol počeo raspadati, ili nešto, pa će napraviti rupu za novi šeraf…
A onda sam osjetio nekakav pritisak na nozi.
Nema boli, al znao sam da se nekaj dešava dolje.
Kada je prestao zvuk bušenja, pomislio sam da i nije tako strašno.
I na kraju kaže on: „Čekić.“
„E, jebi ga“, pomislih.
I onda su malo zaštemali po kosti – šerafu.
Tada su dvojica držali nogu.
Cijelo to vrijeme jedan asistent mi je držao nogu u zraku, na svom trbuhu, skvrčenu pod 45 stupnjeva, i da sam osjećao svoja jaja kako letaju naokolo, jamačno bih osjetio povjetarac i sram, ali kako nisam ništa osjećao južno od ekvatora, nisam ni razmišljao o tome.
Oblačenje donjeg dijela pidžame po povratku u sobu je ličilo na komedije B. Keatona.
Post je objavljen 30.10.2007. u 08:23 sati.