Marketing
Dani Orisa - sedmo izdanje
Arhitektura je, od kad je svijeta i vijeka bila jedna od temeljnih čovjekovih djelatnosti. Vrlo slično kao i u politici, tako i u arhitekturi gotovo svi, od najbezveznijeg bezveznjaka do najumnijih lumena, vole smatrati sebe vrlim stručnjacima, pa tako u mnogim prilikama imaju što za reći na tu temu. Kako osmisliti i oblikovati neki prostor, pretvoriti komadić prirode, kamena, drveta, čelika ili plastike u suvislu formu, oduvijek je bila interesantna za mnoge.
Najeminentniji arhitektonski časopis u ovom kutku majčice Zemlje – Oris, ovih je dana po sedmi put organizirao «Dane Orisa», međunarodni simpozij koji se iz godine u godinu, prometnuo i nametnuo u sigurno jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Hrvatskoj.
E sad, sigurno se pitate što je jedan vulgaris inženjer brodogradnje radio na simpoziju o arhitekturi?
Najkraće moguće rečeno – slušao, upijao i uživao! O ho ho, ha ha o...
Eto, pružila mi se prilika da i drugu godinu zaredom, nadam se ne samo kao «livo smetalo», slušam ta predavanja u ulozi potpuno zainteresiranog laika, ali u svakom slučaju, odlična je stvar na jednom mjestu okupiti najjače svjetske face u toj djelatnosti i na takav način «ukrasti» poneku njihovu misao ili ideju.
Uostalom, moja profesija prevedena na engleski jezik naziva se «naval architect», prema tome, vidite da čak i nisam toliko daleko. Oblikovanje broda koji će «tući» more ili nekog stamenog objekta koji će «tući» zemlju, kamen ili pijesak, imaju puno dodirnih točaka.
Živjele dodirne točke!!!
Dani Orisa ni u kojem slučaju nisu bili tek puki niz dosadnih predavanja na kojima ćete u udobnosti «Lisinskoga» inspirirani jesenjom atmosferom Zagreba, lagano uroniti u blažene snove.
To je istinski show, to je spektakl, u kojem se neki predavači manje, a neki više snalaze. Možete imati i na desetke uspješnih projekata, ali ako ne znate to prezentirati na pravi način, slaba vam je korist. Oni koji su se više bavili filozofiranjem i veleumnim promišljanjima, brzo bi se vraćali na prave staze kad bi primjetili da publika, pogotovo mlađa, napušta dvoranu tražeći po hodnicima neke zanimljivije aktivnosti.
Najiskusniji predavač, profesor Boris Podrecca, između ostalih projekata, predstavio je i svoju viziju preuređenja Cvjetnog Trga, i kad se može na miru sagledati «što je pjesnik htio reći», mislim da potrebe za kojekakvim demonstracijama više nisu potrebne.
Meni se osobno najviše svidjelo predavanje dvoje japanskih arhitekata, profesionalnog i bračnog para, Yui i Takahare Tezuka. Njihovi projekti i vizije izlaska na krov obiteljske kuće kao atraktivnog mjesta za svakodnevne zanimacije, malo koga su ostavili ravnodušnima. Još kad su «začinili» na istom tragu, predstavljanjem projekta i izvedbe za dječji vrtić, lako se mogao dobiti dojam kako uistinu ništa nije nemoguće.
Odlični su mi bili nastupi Danca Jana Sondergaarda i Amerikanca Erica Owena Mossa koji su premda na dijametralno suprotne načine predstavljali svoje radove. Sondergaard sa svojom impozantnom figurom, mirno i stentano, a Moss u hollywoodskom stilu.
Kao vrhunac, svojevrsni forte fortissimo ovog događaja, ne mogu ne spomenuti izlaganje Francoisa Rochea koji je iz sekunde u sekundu naprosto šokirao publiku svojim idejama i ostvarenim vizijama. Priznajem da sam prilično dugo bio u grdnim nedoumicama, jer je furiozni Francuz u pojednim trenucima djelovao kao tipični gay-redikul, da bi već trenutak kasnije bivao katapultiran u visine genijalnosti. Nemoguće je ovako na blogu niti približno opisati njegovo izlaganje, nadam se da će se ovih dana s njegovim show programom pozabaviti i netko u "ozbiljnijim" medijima.
Naravno da su i ostali sudionici, pa tako i naši domaći arhitekti imali odlične nastupe i još jednom se dokazalo kako se nemamo čega sramiti, samo bi nam bilo puno bolje kad bi se, ne samo u arhitekturi, ravnali po onoj «daj dite materi».
Moj je dojam, opet ponavljam – kao laika, da svi ovi vrhunski svjetski stručnjaci u svome poslu ipak čeznu za onim čega nemaju.
Tako će Danac odrastao u magličastim ravnicama stremiti u visine tražeći zrake sunca, Austrijanci ili Švicarci, će planinske predjele nastojati «izravnati» ravnim linijama i jednostavnim oblicima, Japanci će sa svojih metar i žilet hrliti na krovove, a Amerikanci očajnički tražiti tradiciju i bolju prošlost.
Kao direktna posljedica svih ovih predavanja, nastale su mnoge ideje u mojoj glavi, a o tome hoću li nešto od toga konkretno uobličiti ili će po starom lošem običaju zauvijek ostati zarobljene u hodnicima my very own cerebralnog labirinta – e to bumo tek vidli!
Ajme, jesam li ja ovo danas nešto previše ozbiljan?
Post je objavljen 29.10.2007. u 20:50 sati.