Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske
kvalitete nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put, Ludost je, uvijek
tako luda, predlozila: "Hajdemo se igrati skrivaca!
Tko se najbolje sakrije, pobjednik je medju osjecajima.
" Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je,
ne mogavsi presutjeti, zapitala: "Skrivaca? Kakva je
to igra?" "To je jedna igra", zapocela je objasnjavati
Ludost, "u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok
se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim
u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.
Sreca je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i
Apatiju koju nikada nista nije interesiralo. Ali nisu se
svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi
se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo
mucilo sto on nije bio taj, koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri." pocela je brojati Ludost. Prva se sakrila
Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog
kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se
sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh
najviseg drveta. Velikodusnost se nikako nije mogla
odluciti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto cinilo
savrsenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je
uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je
provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje
mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na dno oceana (laze, na kraju duge),
a Pozuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se
zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojavala 999.999,
Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo
sve zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je,
prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s
Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od
straha. Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno
Uspjeh, a Sebicnost nije trebalo niti traziti.
Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista
koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog
trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom
jezeru pronasla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo
jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste
pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorenoj
travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopce icega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci. Pretrazila je
svaki grm i svaki vrh planine i kada je vec bila bijesna,
ugledala je ruzicnjak. Usla je medju ruze, uhvatila suhu
granu i od bijesa i iznemoglosti pocela udarati po
prekrasnim pupoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik.
Ruzino je trnje izgrebalo Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto uciniti. Pronasla je pobjednika,
osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku
odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjecajima, ali
ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.
*Nepoznat autor*
Priča je zakon... Jelda... Sad sam se baš zamislila...
Ah, ta ljubav!
Pozzdravlja vas As3d
Post je objavljen 29.10.2007. u 17:14 sati.