Ovo nije moje samo je posudjeno ... Neka vas dragi Bog cuva
Rođen sam u komunističkoj obitelji i cijeli sam život odgajan bez Boga i uvjeravan da Bog ne postoji. Bio sam čovjek koji je u potpunosti živio bez Boga, čovjek koji je ugađao samo sebi i smatrao da se samo jednom živi i treba sve probati. Radio sam razne poslove koji su donosili mnogo novaca na nepošten način. Novac sam zarađivao lako i još ga lakše trošio, tako da na kraju nisam imao ništa. Konzumirao sam razne droge, alkohol, pušio sam cigarete, kockao, bio po cijele noći vani, često se tukao. Nisam priznavao nikakav autoritet, izbacili su me čak iz dviju škola. Moj život je uglavnom bio katastrofa. Takav način života me doveo do toga da sam zapao u dugove i bio prisiljen provaljivati i krasti. Jedno vrijeme sam radio u kioscima "Vjesnika" i tada sam provaljivao kioske na jedan prilično odvratan način: pobrao bih novac, tramvajske karte i cigarete, te bih došao po noći i samo razbio staklo. Ujutro bi moja kolegica došla na posao, prijavila provalu, a ja bih se poslijepodne "iznenadio". Robu koju sam ukrao uredno sam prodavao u svojoj smjeni. To je tako funkcioniralo dok nisam prestao raditi. Tada više nisam mogao provaljivati na taj način, a i dalje mi je trebalo puno novaca s obzirom na način života kojim sam živio. Poslije toga sam krao na uobičajen način i uhvatila me policija. Kada sad pogledam unatrag, nisam imao nikakav dublji cilj u životu. Silno sam želio biti poštovan od drugih ljudi. Ustvari, želio sam biti čovjek kojega će se ljudi bojati i koji će svojom pojavom izazivati strahopoštovanje, tzv. "štemer". Takav glas sam stekao na taj način što bih svakog dana nekoga istukao. To su uglavnom bili homoseksualci, koji su se okupljali blizu mjesta na kojem sam radio, ljudi slabiji od mene i oni koji bi se preplašili na prvu. Uživao sam glas čovjeka koji je "pomalo lud" i koji se dobro tuče. Nikada u životu nisam nigdje bio najjači, a uvijek sam to želio biti. Želio sam na taj način biti poseban i poznat. Život kakvim sam živio bio je isprazan i duboko u sebi bio sam nesretan. Kada sam napravio sve stvari koje sam želio, kada sam postao "poštovan", shvatio sam da imam veliku rupu u sebi koju nikako ne mogu ispuniti. Pokušao sam je ispuniti drogom, alkoholom, kockanjem... Pod svaku cijenu sam se želio svidjeti drugim ljudima, postalo mi je važno što ljudi misle o meni. Nikada nisam bio čovjek za kojim su se žene okretale, a jako sam želio glasiti za zgodnog muškarca. Odlučio sam postati zgodan. Otišao sam na manekenski tečaj, promijenio stil oblačenja, frizuru, počeo sam drugačije hodati. Poslije tih promjena jedna poznanica mi je rekla: "O, pa ti si zgodan." I tako sam konačno postao zgodan. Ali tako je izgledalo samo izvana, a doma, kad bih ostao sam, znao sam da sam užasno nesretan i da ne želim više tako živjeti.
S Bogom sam se prvi put susreo u trećem razredu osnovne škole. Prijatelj i ja smo se vozili biciklima i ja sam bez nekog razloga stao pored kapelice, ušao unutra i počeo psovati Boga. Kada sam izašao van, prijatelj mi je rekao da će me Bog zbog toga kazniti, na što sam se ja samo nasmijao. Nakon otprilike trideset minuta me ugrizao pas i završio sam u bolnici. Tada sam se sjetio prijateljevih riječi i shvatio da Bog postoji. Svejedno sam nastavio živjeti kao da Boga nema. Ali u trenucima kad bi mi bilo teško, uvijek bih ga se sjetio, pomolio mu se i On bi mi pomogao. U četvrtom razredu srednje škole sam, kako sam već rekao, provaljivao u kioske. I tako jednom kada sam išao provaljivati, i uz to bio jako drogiran i pijan, dogodilo se da sam izabrao loše mjesto na kojemu me uhvatila policija. Hvala Bogu! Ne znam što sam govorio policiji, ali mi se na suđenju nije dobro pisalo. Tada mi je došao jedan prijatelj i rekao da Bog postoji, da uvijek pomaže, da se trebamo pokajati za ono što smo učinili i da će nam On pomoći. Ja sam se stvarno pokajao, a Bog je učinio da me na sudu oslobode svega. Ali ja sam i dalje želio živjeti po svome i nisam se obratio. Nastavio sam po starom, osim što sam prestao kockati. Nakon godinu dana, dok sam bio u vojsci, poslali su me na front. Isti prijatelj mi je prije polaska poklonio Novi zavjet. Kada bi mi bilo teško i neizdrživo u vojsci, uzimao bih Novi zavjet, čitao ga i tada bi me obuzimao nevjerojatan mir. U vojsci sam upoznao jednoga čovjeka, kršćanina, koji mi je propovijedao i pričao o Bogu. Ja sam ga često vrijeđao i omalovažavao i pravio se kako meni Bog ne treba, ali sve što bih čuo od njega, pamtio bih i pohranjivao duboko u sebi. Kada sam se vratio iz vojske počeo sam raditi u kafiću, a moj život je tekao starome: drogiranje, napijanje, tuče, krađe na poslu. Kako sam fizički snažan, a i u vojsci sam još očajao, sve bih ljude bez problema na ruku rušio za jednu sekundu, trkao bih ih ramenom, stiskao u zagrljaj i tu ispoljavao svoju snagu. Dobio sam nadimak siledžija i glasio sam za jednog od najsnažnijih ljudi u naselju.
Bez obzira na sve, rupa u meni je rasla i vapila za ispunjenjem. Tada me je u kafiću počeo posjećivati jedan drugi prijatelj i pričati o Bogu. Ja sam ga kao odbijao, a ustvari sam ga volio slušati i bio sam sretan kada bi došao do mene. On mi je inače bio prilično antipatičan, ali kada bi pričao o Bogu, kada bi Božja ljubav i sila bila u njemu, postajao bi mi izuzetno simpatičan i drag, i ja sam osjećao nevjerojatnu toplinu prema njemu. Sve je ostalo na tome dok ga jednom nisam sreo u pothodniku i on me sa svojim prijateljima pozvao na biblijsko proučavanje. Ja sam promijenio smjer i umjesto da odem kući, okrenuo sam se i otišao na sastanak. I jednostavno sam tamo ostao. Na sastanku sam osjetio veliku ljubav i toplinu, i ono što je meni bilo najvažnije, rupa u meni se počela ispunjavati. Za vrlo kratko vrijeme sam shvatio da sam pronašao cilj svoga života, da se više ne želim drogirati, napijati, tući i psovati.
Shvatio sam da želim promijeniti svoj način života, da želim živjeti s Bogom.
Bog mi je pomogao da se riješim poroka i za svaku stvar koje sam se odrekao dobio sam nešto sto puta ljepše: umjesto prijatelja iz svijeta dobio sam pravu braću i sestre, umjesto strahopoštovanja od ljudi, dobio sam ljubav i od Boga i od ljudi. Danas sam kršten čovjek koji je svoj život u potpunosti predao Bogu. Bog me blagoslivlja u svemu što radim, moj život je dobio smisao, a rupa u meni je potpuno ispunjena i u njoj živi Isus Krist. Isus me vodi cijelo vrijeme, čuva me i najbolji mi je prijatelj.
Zato i tebi svjedočim da ničiji život nema smisla ako se ne živi s Bogom. Na ovom svijetu je sve prolazno i sve što dobiješ nakon nekog vremena ti dosadi. Ili hoćeš još ili hoćeš nešto novo. Jedino kada upoznaš Isusa i primiš ga u svoj život, ne želiš ništa drugo i nikoga drugog osim Njega.
Post je objavljen 28.10.2007. u 20:14 sati.