Upravo sam se vratio iz šetnjice kvartom. Pogledao sam Jerry Maguirea i malo se odlučio ispuhati prije večere i puta za Dubrovnik. Volim proći pored Stadiona kad je mračan i pust. Osjetim njegov zov i obuzme me poseban osjećaj. Mogu reći da volim taj Maksimir. Da ružan je, i sve što ide uz to...al volim njegovo zračenje i značaj koji ima.
O gradnji i rušenju stadiona odlučuju ljudi koji se vjerojatno nisu nikad popeli na Sjever i vidjeli ekipu na tribini i travnjak ispod sebe. Tko zna za taj osjećaj i kome je dovoljno biti na stadionu nikad neće dopustiti da nam oduzmu Maksimir. Ja barem razmišljam tako. Neću da djeci o Maksimiru pričam kao Hajdukovci o Staroj Plinari. O nečemu starom i zaboravljenom. Želim ići na kultni stadion i doživjeti još puno utakmica na tom Maksimiru. Nabrijani stadion u predgrađu, gdje ćemo sjediti u kožnim foteljama prepuštama ekipama koje grcaju u lovi ruskih tajkuna i polako gube svoj identitet.
Stadion u "centru" je nešto što smatram privilegijom i nečim što se može i treba iskoristiti.
Još jedan pogled na Maksimir sa balkona i pozdrav.
Post je objavljen 28.10.2007. u 17:50 sati.