Marketing
Tek toliko da se javim....
Čopila me neka depresija.... Slušam samo tužne pjesme, niš mi se neda, po cijele dane samo zujim. Ova kiša vani samo pada, pada i pada... Kao da se suze slijevaju s neba, tuga koja nas je sve obuhvatila u protekla 2 tjedna.
Trebala bi počet učit nešto za sutra, al čim se primim knjige misli mi odlutaju i ne mogu se skoncentrirati na ništa. Osjećam u sebi da se bojim nečeg al ne znam što je to. Samo znam da se osjećam prestrašeno, malo, bespomoćno...
Jučer nisam opet išla van. Više jednostavno nemam volje. Subote su mi postale monotone, sve uvijek isto. Ne znamo ništa drugo raditi osim alkoholiziranja.Bilo je zabavno neko vrijeme al' sad je već postalo glupo. A i murija svuda patrolira, sve nadgledaju. Bolje da se brinu za svoje koji šmrču u postaji. I to ti je sigurnost u državi, policajci narkomani.... Kuda ide ovaj svijet... Iako mi je žao što ga više nema i srce me zaboli svaki put kad čujem njegovo ime ili pjesmu drago mi je što je našao svoj mir i ne mora živjeti na ovom svijetu... Da sam bar ja otišla umjesto njega. Ljudi bi barem imali anđela na zemlji i nekog ko će im davati nadu da još uvijek ima humanosti i dobrote na Zemlji.
Post je objavljen 28.10.2007. u 17:45 sati.