Pregled posta

Uz sliku.

Ovo je jedna priča koja je postala malo prevelika da bi stala frendici na poleđinu slike, tako da ju ovjde stavljam, a tebi mala,na poleđini ostavljam samo par rečenica.
****************************************************************************************
Nekoć davno, postojalo je jedno kraljevstvo. Bilo je to malo, sretno kraljevstvo (ili se to možda samo tako činilo). Tim kraljevstvom vladala je jedna predivna, ali podosta ohola i zločesta kraljica. Ništa joj nije pasalo. Kad god bi netko nešto krivo napravio, zatvorila ga je u tamnicu i mučila još mjesecima. Taj teror nad pučanstvom trajajo je jako dugo. Naprosto nije znala pustiti. Svi su je se bojali i to je iskorištavala. Svi su radili sve što bi zatražila od njih i još malo više.

No, jednog dana, njeno kraljevstvo odjednom bijaše napadnuto. Nije ga napao neki kralj neke daleke zemlje. Napadoše ga ogromni ljuti zmajevi. Tko zna kada je zločesta kraljica razljutila te zmajeve, i kako, ali to sada nije važno, za ovu našu priču. Ono što je važno je to da je kraljevstvo bilo napadnuto i da kraljica nije znala što da napravi. Nikad nije ni sanjala o tome da će je netko htijeti napasti i da će se morat boriti, tako da nikad nije ni pripremala svoje vitezove za borbu. Pripremala ih je samo za njezine igre, a to joj sada nije moglo pomoči.

Slala je najhrabrije vitozove u borbu, ali oni bijaho poraženi i nikada više ih nitko nije vidio. Više se nitko nije ni usudio otići u boj, a opaki zmajevi harali su kraljevstvom i uništavali sve usjeve do kojih su mogli doći. Cijelo kraljevsto je gorjelo, a ona nije znala što da napravi.

Ipak, u jednom trenutku, u kraljevstvo je dojahao jedan kršan momak. Imao je predivnog bijelog konja i nije pokazivao nikakvog straha na licu. Bijaše to poznati krotitelj zmajeva. Naravno, kraljica nikad nije ni čula za njega. Ta nije bio ni vitez, ni princ, ni bilokakav visoki stanovnik neke države. Nije imala nikakvog zanimalja za njega i zato nije ni znala da on postoji. Ali eto, bio je ovdje. Zmajevi ga privukoše sebi. Kraljica, ipak, ne htijede pomoč od nekog stranca koji ju opće nije zanimao i koji joj nije moga pružiti baš ništa. Nije mogla vjerovati da će jedan obišni mali pučanin moći pobjediti opake zmajeve koji su porazili sve njene voljene vitezove. Svejedno, krotitelj se nije predao. Ponudio joj je ponudu koja joj se činila toliko smješnom, da nije mogla ne pristati na nju. On će njoj donjet zmajevu kožu, a ona će, u znak velike zavalnosti prema njemu njega učiniti vitezom. Isto tako ju je mogao tražiti da mu postane žena, ali nije to vidio kao nešto na što bi kraljica lako mogla pristati. Vido joj je u očima da ipak postoji tračak sumlje da će on pobjediti te zmajeve, a ona si nije htijela dopustiti takav gubitak slobode. Na kraju je pristala da učini krotitelja vitezom, ali tek kad joj donese zmajsku kožu.

Odlazeći u boj, sve oči bijahu uprte u njega. Osječao je sve te poglede i pomalo su mu smetali. Znao je što mora napraviti da ostane živ. Znao je kako su zmajevi opaki, ipak mu je to bio životni poziv. Ali ovaj put, samo ovaj put, i više od samog njegovog života bio je na kocki. Bili su tu i svi ovi životi koji će biti izgubljeni ako on ne uspije. Njegov poraz bio bi poraz i svih ovih jadnih nedužnih i dobrih duša koji se cijeli svoj život muće zadovoljiti kraljicu. Ali, s druge strane, njegva pobjeda bila bi pobjeda svih tih istih duša, i istodobno poraz za kraljicu. Vidjelo bi se da nije tako kamena kako se je sada činila. Svi bi mogli nešto doći i tražiti od nje. Te misli motale su se i po njenoj glavi dok je iz svoje kule gledala mladog krotitelja kako jaše svoga bijelog konja visoko i ponosno uzdignute glave. Pri tom svijetlu joj se čak i svidio.

Narednih dana svi su bili u užasnom isčekivanju, a kraljica je sve češće zapadala u misli o tom maldiću. Nije mogla prestat mislit o njemu, o njegovom glasu, o njegovoj kosi, o njegovim izraženim mišićima ruku. Počela je žudjeti za njegovim dodirom. Nadala se da će se vratiti iz borbe sa zmajevima, barem živ, ako već ne i neoštećen. Ako se vrati, proglasit će ga vitezom i onda će se moći i udati za njega. Bit će vitez i to će joj onda biti dopušteno. A ako i neće, pa ona je kraljica, napravit će zakon po kojem će si to dopustiti.

Iz tih misli prenuše je užurbani koraci. Vratio se i nosi zmajevu kožu kraljici, njoj. Sad će ga ona postaviti za viteza i biti će samo njen i nijedna druga ga više neće imati. Ali kad je došao, nije ju htijeo ni pogledati.
- Izdala si me. –
- Nisam. Zašto to misliš, krotitelju? –
- Poslala si me u boj na zmajeve samo kako biš me ili vidjela mrtvog ili u svom krevetu kao da sam neka tvoja lutkica, a to nisam. –
- Ma otkud ti samo takva ideja? –
- Znam te. Poznajem svaki tvoj pokret, riječ i pogled. Svi zanju za tebe. Moja misija ovdje nije bila da oslobodim tvoju zamlju od zmajeva. Nijh ionako nema. Došao sam tvoju zemlju osloboditi od samo jednog zmaja i tiranina, a to si ti. –
- Kako to misliš, ja? Kako to misliš nema zmajeva? Čiju to kožu nosiš ako nema zmajeva? Tko je to zapalio moje kraljevstvo ako nema zmajeva? Tko mi je pobio i porazio sve moje vitezove ako nema zmajeva? –
- to si bila ti. Tvoja oholost je razljutila bića zemlje. Tvoja oholost je vitezove i vojnike pretvorila u beskorisne ljubavnike. Tvoja oholost je ovu zemlju učinila siromašnom. To moraš sama shvatiti. –
- ne vjerujem ti. Ti si jedan običan prevarant. Kako sam uopće mogla pomisliti da biš mogao biti dobar vitez? –
- ni u kojem trenutku nisi pomislila da bi mogao biti dobar vitez. Samo si pomislila da bi ti lijepo mogao ukrašaviti krevet. Ja nisam ničiji ukras. I ovo je moj vjenčani poklon tebi, moja nesuđena ženo, carice i vladarice. –

Rekavši to, ispustio je teret koji je cijelo vijeme nosi na leđima. Bijaše to zmajska koža koja se ljeskala na svijetlu kao čisto zlato. Vidjevši to, kraljica se polakomi za zlatom i trčeći krene prema koži. No, kad ju je dotakla, koža je zasvijetlila i nestade sve oko njih. Nestade sobe, nestate straže, nestade krotitelja, nestade cijelog kraljevstva. Ostade kraljica sama na brežuljku usred šume, a ispred nje ležaše mlada srna. Srna bijaše ranjena i pogledaše kraljicu velikim tužnim očima. Kraljica je mogla vidjeti kako život istiće iz tog jadnog bića kroz tu ogromnu ranu koja joj se nalazila na srcu. Bez razmišljanja, brzo je potrgala svoje haljine i pokušala pomoći to mladom biću, no bijaše prekasno. Sa zadnjim dahom, srna prozbori:
- U tvom srcu postoji dobrota i ljubav prema svim bićima, a ne samo prema tebi. Nemoj se bojati i pokaži to ostalima. Dozvoli im neka vide. Dopusti si da budeš dobra i plemenita. –
- Hoću. –

Rekavši to, srna izdahne posljednji put. Kraljica se odjednom opet našla sama u svojoj sobi, sva u suzama, a ispred nje ležaše ona mlada srna, tamo gdje je trebala biti koža zmaja. Već je bila duboka noć i svi su spavali. Nije bilo nikoga pored nje i osječala se tako usamljeno. Prvi put u životu osječala se usamljeno i slabo. Shvatila je da mora biti puno bolja prema svojim podanicima. Nije htijela više života imati na svojoj duši.

Tog jutra, dala je preparirati mladu srnu i postavila ju je na najviše i najistaknutije mjesto u svom dvorcu. Uvijek će misliti na nju i na riječi koje joj je srna zadnjim dahom izrekla. Svoje bogatstvo podjelia je siromašnom puku svoje zemlje i više nikoga nije gnjavila. Promjena koja se tesila te noć bila je nevjerovatna. Od tada pa nadalje svi su uvijek živjeli u skladu i nikakvo zlo više nije zadeslio to malo kraljevstvo koje je sada cvalo u sreći i veselju i iz kojeg se stalno mogla čuti pjesma i smijeh. Još stolječima poslije prepričavalo se kako je mladi krotitelj zmajeva ukrotio nekrotku vladaricu i uljepšao život malom kraljevstvu. Svi su ga slavili kako velikog heroja.

A što se desilo sa kraljicom? Što se deslio sa krotiteljem? Gdje je nestao? Možda tamo od kuda je i došao? A od kuda je došao? Da li ga je kraljica ikad više našla? Jesu li se pomirili? Da li je postao vitez? Da li je postao kralj? Odgovor na ta pitanja dio su neke druge priče, možda.


Post je objavljen 28.10.2007. u 15:05 sati.