slab sam od lutanja ovim izmišljenim svijetom, od ovog žigosanja sa svih strana, dosta mi je, jedino što mi je preostalo je ovaj oklop, ovo bezvrijedno tijelo koje stari, koje propada svakim danom sve više, nekontrolirano, plavi podbuhli podočnjaci, tupi pogled, usporenje kretnje, bezvoljnost, apatija, bezvoljnost svakog novog koraka, svakog novog pogleda oko sebe, u druge ljude... više uopće ne razmišljam, trudim se odagnati ovu stvarnost svim silama, trudim se ne sudjelovati, trudim se ne biti, ne postojati. Želim doseći neki drugi nivo, neku drugu dimenziju, jer očito u ovu surovu i ograničenu ne spadam, osjećam pritisak, osjećam skučenost koja vodi klaustrofobiji moga života. svakim danom taj se prostor sve više smanjuje. ne želim realnost ovakvu kakva je, ne želim nešto nametnuto, nešto tuđe... želim bit ostavljen na miru. znam da je ovo vama čudno ali molim vas pustite me, ne razapinjite me svojim stvarima, ne trpajte ih meni jer ih ne želim, ne zaslužujem. nije ni bitno. želim otploviti, želim nestati, jel to uopće moguće pitam se? mora li rješenje uvijek bit toliko radikalno, svakim danom mi se čini da mora. pijem. pijem mnogo i često. pijem sam i u drušvu. dobro je. tad je dobro. taj blaženi alkohol je jedina stavr koja mi još daje nadu. i tu uopće ne mislim na alkohol kao sredstvo pripadanja drugima. kad pijem osjećam. duboko. lebdim. bježim. proživljavam nešto što nikad ne bih mogao s vama ljudima. taj jedan osjećaj da se može sve. vrištim iz petnih žila. nije me briga jer je to samo moj svijet u kojem vladaju samo moja pravila. nema pravila. nema pretvaranja i licemjerja. sve je lako i bezbrižno. nema problema. tad se osjećam dobro. smireno. i u svemu tome najviše mi teško pada triježnjenje. padanje na nos u ovu surovu stvarnost. u ovu bijedu. kao kad vas neko opali šakom nasred nosa. osjećate tu krv. osjećate kako se slijeva. taj metalni okus. i opet sve ispočetka. opet sve te laži i nepravde. nikad se neće promjeniti. jer je čovjek biće navike i rutine.nitko ne zna kako je biti zarobljen. kako se osjećati kao jebeno pregažneo pseto na cesti. nitko to ne zna bolje od onoga koji to prolazi. znam da nitko to ne može shvatit, niti ja tražim da netko shvati. bitka je za mene davno izgubljena. mogu samo sebe krivit za sva kriva skretanja kojima krenuh. nikad sreće, nikad zadovoljstva ovo biće vidjelo nije. sve je to samo krinka, mene kao čovjeka. jednom davno sam volio. nikad nisam bio voljen. nemoj mi to radit. molim te. vjeruj mi, ne želiš me ovakvog. zavrjeđuješ bolje. kad se sve zbroji ostajem sam. tako je najbolje. vjeruj mi.
Post je objavljen 28.10.2007. u 02:33 sati.