*Post je posvećen Ashlee, ili Chloe, i ako ga čitaš voljela bih da znaš da se osjeća praznina u hp svijetu bez tebe. Vrati se… *
*Novo ime mi je Issa.
In the midlle of some forest
Ne možete, to je nepravedno, ne možete tako! Grupa ljutitih teenagera se derala na osobu u bijelom. Svi smo mi bili djeca. Svi smo mi htjeli povikati: tužiti ću te mami. Ali nismo to mogli. Sve što smo mogli bilo je sada vikati na osobu u bijelom. A dobro, mogli smo i gore proći mogli su nas primiti u školu. Nasmijem se zadnjoj pomisli. Ta pomisao je bila toliko netočna da biste joj se morali nasmijati, jer svi smo mi, uključujući i mene, željeli više od svega upasti u tu školu. Kada biste uzeli fotoaparat i slikali ono što se odgađalo ne bi vam se svidjelo. Vidjeli biste nas ljute i razočarane. River je bila na rubu suza, jer za nju je ne primanje u školu značilo povratak u dom. Cura kraj mene, za koju sam kasnije saznala da se zove Ashlee izgledala je kao da će nekoga svakoga trenutka prebiti. Ispred mene je jedna cura vikala: Fuck the sistem. Svi mi nismo bili primljeni – nismo na vrijeme odradili zadatak. River i ja smo zakasnile svega tri minute ali nas nisu pustili u školu.
Sada smo tu. Dio bjesne grupe koja urla na bijelog čovjeka. Izgubili smo razum, uvjereni smo da je čovjek u bijelom kriv za sve, ama baš sve loše na ovom svijetu. A opet taj bijeli čovjek gleda u nas. Ne, on gleda kroz nas. Ne razumijem zašto nas trpi. Zar je moguće da nas se boji? Ne, on mora biti prilično snažan. Kao da mi čita misli, a možda ih je i čitao – zbilja ne znam on reče: „SMIRITE SE!“ Joj, greška. Kao da bi obično smirite se moglo smiriti grupu bijesnih pubertetlija, čovec u bijelom se zajebo.
Na kraju je ispalo da sam se ja zajbala, jer su se svi smirili. Šutke su poslušali Bijelog. Zašto? Htjela sam se oduprijeti, ali neki nagon me natjerao da samo tamo stojim i šutim. On opet progovori:
„Da niste upali u školu! Pa šta? Ne znam zašto ali vam je Vijeće odlučilo pružiti još jednu šansu. Morate vratiti Tyru“
Morala sam se ubaciti, nisam željela skretati pozornost ali sam morala. „Hold on, vi kažete da mi moramo vratiti tu North, i da će te nas pustiti u školu.“ Uvjerena sam da je tu negdje neka kvaka, pa sam morala to pitati – nisam se željela ponovo razočarati.
„Pa naravno da postoji. Nismo baš sada to sve toliko pojednostavili!“ – rekao je Bijeli. Rekao je to kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu.
Uslijedila je još jedna pobuna. Bijeli nije progovorio dalje sve dok nisu svi ušutjeli.
„Dakle, prvo o North. Ona ima izrazito veliku moć, i ujedinjuje sve moći. Ali, uspjeli su je oteti. Tu vi upadate, morate ju vratiti. Nećete raditi zajedno, jer se nećete svi moći vratiti u školu. Podijeliti ćemo vas u grupe. U grupi će biti 3 osobe. Surađivanje grupa nije zabranjeno, ali vam ga ja ne savjetujem.“
Ovaj put se oglasila River. „Grupe?!“
Bijeli spremo dočeka. „Da grupe. Evo nabrojati ću ih:
1. Emma Emily Addams (djevojka plave kose se okrenula oko sebe), Lana Roberts (sramežljiva cura, koja je stajala u mojoj blizini izgledala je neodlučno, sigurno nije znala da li da priđe Emmi ili ne) te Ashlee (cura je samo prostrelila Lanu, i Emmu pogledom)
2. Minna(plavokosa djevojčica, s kečkicama se okrenula oko sebe), Elizabeth (nije se obazirala, ali primjetila sam da se trznula pri prozivanju njezinog imena) i Ivy (cura je odmah oduševljeno prišla Minni).
3. Finn (dečko s plavom kosom je pogledao oko sebe), Illina (cura je ugasila cigaretu, i uputila kritički pogled prema Finnu) , i Siena (cura je mahnula prema Illini i Finnu)
4. Lenn(uopće nije reagirao), River i Issa.“
Bijeli je poslije nas nabrojao još desetak grupa.
„To su sve grupe prije polaska na vašu misiju morate saznati još neka pravila:
1. Grupa koja dovede North će upasti u školu.
2. Ne smijete koristiti nikakvu pomoć, u obliku interneta, ili prijevoznih sredstava.
3. Sve informacije vezane uz ovo „natjecanje“ ćete dobiti putem ovih narukvica. ( U tom trenutku se pred svakim stvorila jedna narukvica.
4. Vremenski nije ograničen, ali samo ona grupa koja spasi North se može vratiti i nastaviti pohađati školu, točnije Akademiju za talentirane.
5. Za kraj morate potpisati, vašu tvrdnju da ste svjesni činjenice da će te možda umrijeti, jer je ova misija jako opasna.“
Posljednja izjava, ili pravilo izazvala je tako burnu reakciju, da je Bijeli morao pričekati nekoliko minuta, prije negoli je mogao ponovo prozboriti.
Ja se nisam bunila. Samo sam stajala, nisam znala što reći. Sve je bilo tako čudno. Sve je bilo tako nevjerojatno, sve je to mogao biti neki san.
Ali nije. Bila je stvarnost. Shvatila sam to u trenutku kada mi je Lenn prišao i upitao me: „Jesi li ti Issa?“
„Da, jesam“ – odgovorila sam ne obraćajući preveliku pozornost na njega.
Bijeli nas je opet uspio nadglasati; „Mislim da možete krenuti, nakon što potpišete pristanak. Ima li kakvih pitanja?“
Nitko nije ništa htio pitati, svi smo željeli krenuti. Ali Siena je digla ruku. Bijeli ju je pogledao i uputio joj riječi: „Da, Sienna?“
Sienna mi je bojažljivo uputila pitanje: „Što ćemo jesti i piti, pošto nemamo novaca?“
Bijeli se nasmijao, zlobnim smijehom: „Pa priroda je puna stvari koje ne morate platiti a možete pojesti.“
Svi su se međusobno pogledali.
Posljednje riječi, koje će mi oriti u ušima i mnogim godinama poslije je uputio nam je Bjeli: „A sada krenite!“
* * *
Lenn, River i ja smo ostali zadnji. Svi su već krenuli. A kamo da mi krenemo, pa nalazimo se usred jebene šume.
„Pa kako bi bilo da krenemo?“ – reče napokon Lenn.
„Kuda?! Ne znamo gdje je ta North, stoga ne znamo kamo treba ići!“ – poviče River bijesno.
Počeli su se prepirati. Nisam obraćala pozornost na njih, prčkala sam po narukvici. Shvatila sam kamo trebamo ići. Trebamo ići na sjever. Jer North, pa to je sjever. Ima smisla, nije puno, ali je nešto, bolje od njihove svađe.
„Sjever!“ – šapnula sam.
Pogledali su me kao da sam poludjela.
„North znači sjever, trebamo ići na sjever!“ – rekla sam.
„Ah, znači ti si Einstain, kao da mi to nismo znali, ali to što joj ime znači sjever ne znači da je ona tamo“ – reče Lenn, pomalo samodopadno.
„Da, ali ako ti imaš bolju ideju, ja ću ju rado prihvatiti, a ako ne idem sama!“ - dobacila sam mu.
„U redu idemo“ – reče, iako nevoljko.
Pogledala sam prema River očekujući da će se i ona protiviti, ali nije. I krenuli smo, u tom trenutku počelo je putovanje koje će nas promijeniti na više načina.
Nismo dugo hodali, nekih pet sati, kada je ispred nas iskočila cijela osma grupa. Grozila sam ih se, bili su strašni. Zvali su se Jin, Sig i Kinnie.
„Znate razmišljali smo“ – započeli su, nakon što su nam prepriječili put.
„za sve postoji prvi put“ – dobacila im je River.
„Ha, ha“ – sarkastično joj dobaci Sig, i nastavi: „U pravilima ne kažu da je zabranjeno eliminirati protivnike, pa pošto ste vi očito slabi, vas ćemo prve“
Krenuli su bacati vodene kugle na nas. Lenn je napravio zračni štit.
„ I Einstein imaš koju pametnu ideju sada?“ – pitao me je poprilično grubo.
Razmišljala sam. I mojoj je glavi nastalo toliko što ako da nisam više znala što reći. Niti jedna ideja nije bila dovoljno dobra. A onda, kao slučajni prolaznik koji je zalutao sine mi jedna ideja.
„Potres“ – šapnem. U trenutku kada sam izgovorila tu riječ kleknula sam. Položila sam svoju ruku na zemlju, dok su River i Lenn začuđeno gledali. Prije nego što išta napravim, upitam Lenna: „Koliko je jak tvoj štit?“
Odgovor mu nije, bio niti približno onome što sam željela čuti, odgovor je glasio: „Prilično jak“ – čula sam nesigurnost u njegovu glasu. I River ju je čula, jer mi je samo kimnula glavom i pridružila mu se u održavanju štita. A ja sam nastavila. Prvi što se moglo osjetiti, iako jedva, bio je lagan podrhtaj zemlje. Vjerojatno mu ne bi pridodali neki važan značaj, da iza njega nije uslijedio još jedan jači. Opet još jedan, još jači. Ponovo. I ponovo. Podrhtaj su bili sve jači. Sve dok Jin, Sig i Kinnie nisu izgubili ravnotežu i pali.
A onda je River, kao po dogovoru, izazvala veliku poplavu.
Nakon poplave Jin, Sig i Kinnie su nestali.
Uzdahnula sam. Pitala sam se koliko još ovakvih borba moram proći, i hoće li moja želja da uđem u tu školu biti dovoljno jaka da uspijem.