Prosle su mnoge godine od onih ruznih dana kada sam zbog izgubljenih snova isplakala tri oceana suza...
Nisam ni slutila kako cu jednoga dana sa osmijehom se sjecati tih dana i zahvaljivati Bogu i svemiru na njima.
Da sam te samo naslutila u tim davnim danima, tuga ne bi imala tako gorak okus... ali mozda onda ovu srecu sada ne bih mogla prozivljavati ovako duboko i iskreno.
Ovako sam sretna zbog svake prolivene suze koja se ikada slila niz moje lice... jer svaka je utirala put tebi... odnosila je iz mene svu patnju pripremajuci put kojim ces ti doci i ispuniti me srecom i ljubavi...
A ti... ti si usetao u moj zivot sasvim neprimjetno... nikada nisi bio dio mog zivota a uvijek si bio tu negdje, u svakom danu ... tek toliko da ponekad u tvom oku vidim odsjaj neke zvijezde padalice i da pozelim nesto sto nisam nikada smijela izgovoriti na glas... jer se ne bi ostvarilo.
I dva puta se zemlja okrenula oko sunca prije nego su nam se pogledi sreli. Ne, nisu se sreli prvi puta, ali prvi puta smo oboje u tom pogledu vidjeli zvijezdu padalicu i pozeljeli smo istu zelju... i nismo je smijeli izgovoriti na glas... jer se ne bi ostvarila.
No kada jednom zvijezdana prasina obavije dvije duse, carolija se prospe i zelje se ostvaruju.
Postao si moj najbolji prijatelj i moja ljubav... ljubav u svom najuzvisenijem obliku... ljubav veca od slova i rijeci.
I ne postoji nacin da zahvalim Bogu i svemiru na tom trenutku u kojem su nam se susreli pogledi. Jer u tom trenutku sam ja postala ti a ti si postao ja... i od toga trenutka sve ima smisla.
Sve me vodilo k tebi...
Sve te vodilo k meni...
Utkani smo jedno u drugo jos od prije rodjenja... trazili smo se sve ove godine. Neke sretne, neke bas i ne...
I prepoznali smo se u jednom sasvim obicnom danu...
I sve je bas onako kako treba biti.
Samo smo korak od vjecnosti... jer mi smo vjecnost. Ti u meni, ja u tebi...
Post je objavljen 27.10.2007. u 16:23 sati.