Glasujem, dakle postojim. Sada kada slobodno možemo, ali ne moramo, ići na izbore, sada kada svoj glas dajemo stranci na vlasti, recimo, znači da i dalje srljamo u propast. Nikako ne mogu odlučiti da li ću na izborima glasati ili glasovati. Premda i danas od tih Hrvata (misli se na hrvatske državljane) rade ovce, posebno u ovo predizborno vrijeme, nadam se da je to bumerang ovoj bratiji na vlasti i da će 25. studenoga još ove godine svoj nečujni glas glasanjem ili glasovanjem ovaj narod dati nekoj poštenijoj i kompetentnijoj opciji.
Sve nas češće u našem okolišu, okolici i okolini pogađaju elementarne nepogode koje ne kanimo spriječiti ili zaliječiti. Sjećamo se poplave rijeke Dobre 1999. godine i ništa ne poduzimamo da ju sutra spriječimo. Još svježiji je potres u Drežnici početkom godine, a posljedice nismo zaliječili, pače - narugali smo se Drežničanima. I od njih smo očekivali da se glasaju po toj nepogodi, a svakako očekujemo da uskoro glasuju pod stresom potresa. Nije ih puno, ali ih ima.
No, mislim da su posljedice mentalne nepogode puno teže. Možete li si zamisliti koje su posljedice kada prvo grlo jednog značajnog sustava ogulinskog društva razmišlja kako je dobro da nismo ugradili pročistač otpadnih voda jer tehnologija brzo napreduje i, što ćemo kasnije ugraditi pročistač to će on biti moderniji i kvalitetniji (!?).
Netko je, pak, odškrinuo Pandorinu kutiju i iz nje ie izišao, tko bi drugi - nego duh Jure Radića. Onoga Radića koji je izradio idejno rješenje autoceste Zagreb-Dubrovnik preko Herceg-Bosne bez imalo srama i bez posljedica, izgradio je ovaj Đulin most uži od prilaznih cesta i podvalio bistu prof. Tonkovića umjesto svoje. Projekt prof. Tonkovića nema veze s ovim izgrađenim. Izmišlja nebuloze o zahvatima u prostoru koji doista graniče, u najmanju ruku, s dobrim ukusom. Ljude koji sve to plaćaju nitko ništa ne pita. Pa to je strašno. Mamić, Bandić, Radić, Đukan, izmjestit će maksimirski stadion na Lanište (zašto ne umjesto sveučilišne bolnice preko puta?), a Sanader i Radić izvest će Pelješki most s dva ogromna pilona temeljena na dubini od 100 metara da bi se most mogao nazvati "Dva mustanga" aludirajući na stoku krupnoga zuba za razliku od Tuđmanove i Jelinčičeve stoke. Sanaderovo poslanje na vlasti je zaista dugoročni promašaj. 'Ajmo razmisliti svojom glavom. Ima li tu ikakve logike?
Kako nas mentalne nepogode pogađaju sedamnaest godina tek; od pretvorbe i privatizacije do Piranske vale, pogodi nas i Pelješki most. To što je Radić predložio, a prihvatio jedan premijer, to je stvarno katastrofalna mentalna nepogoda sručena na jedan sirotinjski narod. Gradnja toga mosta nadilazi ideju ogulinske teniske dvorane i autoputa za Dubrovnik kroz Bosnu i Hercegovinu 90 i neke. Sa svojom monumentalnom elegancijom; dužinom od 2,5 km nadvisuje morsku površinu 50 metara, ali i 100 metara ispod mora sa svojim pilonima. Koštat će dvije milijarde za početak, a u konačnici će se obračunati troškovi štete jednog suludog pokušaja koji nikada neće biti dovršen.
Poanta svega je razlog te gradnje. Koliko su svojevremeno Tuđman i Radić potrošili energije oko autoceste kroz pola Hercegovine, toliko se taj isti Radić, ovaj puta sa Sanaderom, trudi da izbjegne komadić hercegovačkog neprežaljenoga tla. Što nam to govori? Za četiri godine koliko bi trebala trajati izgradnja mosta Hrvatska će debelo zagaziti u Europu u kojoj se brišu ti granični prelazi i kroz Neum ćemo prolaziti s prstom u uhu ili sa srednjakom pod erekcijom. A Neumljani će nas otpraviti s bosanskim grbom.
Pa, otrijeznimo se do izbora i glasajmo po savjesti uz napomenu onoga zastupnika iz prošloga saborskog saziva; ako sam danas pijan sutra ću se otrijezniti, a ti se sutra ne možeš opametiti. Ja bih dodao; jednom poltron, nikada više slobodan.
Post je objavljen 28.10.2007. u 07:00 sati.